NAHODIŠTE I LJEKARNA Dubrovnik srcem ispred vremena: tu su se čuvali i život i duša

Dubrovnik nije samo grad kamenih zidina i sjajnih trgovačkih brodova, nego i mjesto gdje je humanost često pobjeđivala sirovu logiku vremena. Dok je velik dio Europe stoljećima živio u mraku bolesti, ratova i praznovjerja, Dubrovnik je donosio odluke koje su mu priskrbile poštovanje i divljenje.

Prvi su uveli karantenu, još u 14. stoljeću, kad je kuga harala Europom. Zatim su zabranili trgovinu robljem, stoljećima prije mnogih drugih država. Osnovali su nahodište za djecu bez roditeljske skrbi, a imali su i jedan od prvih sustava vodovoda i kanalizacije. Svaki od tih iskoraka svjedoči o posebnoj mudrosti Dubrovčana – da društvo ne napreduje samo trgovinom i diplomacijom, nego i brigom za ljude.

Nahodište – sigurno utočište za najmanje

Posebno potresna, ali i plemenita priča, vezana je uz dubrovačko nahodište. U vremenu kada je siromaštvo bilo golema prijetnja obiteljima, Dubrovnik je ponudio rješenje koje je mnogoj djeci spasilo život.

Naime, u zgradu nahodišta bile su ugrađene dvije obrtaljke – posebni otvori kroz koje je majka mogla položiti dijete, pozvoniti i otići, znajući da će njezino dijete odmah biti prihvaćeno. Već pri samom dolasku, djeca su bila krštena – vjerovalo se da se time osigurava „spas duše“.

Roditelji su se, ako bi se životne okolnosti promijenile, mogli i predomisliti te naknadno doći po dijete – ali uz određenu naknadu. Kako bi se zaštitile majke, postojao je čak i zakon koji je propisivao da nitko, pod prijetnjom zatvorske kazne, ne smije zaustaviti, osloviti ili spriječiti ženu koja nosi dijete u nahodište.

To je bio Dubrovnik – grad koji je znao zaštititi i slabije i one koji su nosili najteže odluke u životu. Iako je dubrovačko nahodište ukinuto tek 1927. godine, ostaje zapisano kao jedno od prvih i najhumanijih institucija takve vrste u Europi.

Ljekarna Male braće – stoljeća znanja i ljepote

Još jedna svjetska posebnost Dubrovnika je ljekarna Male braće, osnovana 1317. godine i aktivna sve do danas. Smještena u srcu franjevačkog samostana, ona je jedna od najstarijih u Europi i najstarija koja neprekidno radi.

O posebnosti ove ljekarne svjedoči i gospođa Luce Šalja, koja je od 1965. do 1996. godine provela cijeli radni vijek upravo iza njezinih povijesnih pultova.

„Cijeli mi je radni vijek bio jedno uživanje, jedna ljepota. Radila sam u apoteci koju je cijeli svijet znao. Kad sam ulazila ujutro, miris ljekovitih trava i krema širio se prostorijom, i svaki dan mi je bio radost.“

„Prije se sve radilo ručno – od krema, sirupa, voda za lice. Danas se to radi strojevima. Jednom sam došla u ljekarnu nakon što sam otišla u mirovinu i čujem nešto zuji. Pitan ja: što vam ovo zuji? A oni kažu: ‘Mikser radi kreme!’ A ja sve to rukom radila. Možda je rezultat isti, ali mislim da ipak nije. Ručno rađeno ima dušu.“

Posebno su bile cijenjene ručno rađene kreme, hidratantne i masne, ali i eucerin mast.

„Najviše su to tražili Japanci. Netko je tamo napravio reklamu i onda bi dolazili u redovima, stajali do vrata i kupovali po nekoliko kutija odjednom. Neki bi rekli: pet kutija, tri kutije, njima je to bio pravi suvenir iz Dubrovnika.“

Gospođa Luce prisjeća se i kako su te kreme bile jednostavne, ali posebne:

„Nije bilo konzervansa, nije bilo ničega. To je bila prava krema – zdrava, ali nije mogla dugo trajat. Imala je svoje vrijeme, kao cvijet. Možda baš zato ljudi i danas pamte tu posebnost.“

Grad mudrosti i humanosti

Dubrovnik je kroz stoljeća pokazivao da istinska snaga jednog grada ne leži samo u zidinama, oružju ili bogatstvu, nego u brizi za ljude. Sve su to dokazi da je ovaj grad bio ispred svog vremena, ali i da je znao ono najvažnije: bez čovjeka nema budućnosti.

Dubrovnik je bio i ostao grad koji je mudro kročio svijetom, ali i grad koji je znao otvoriti vrata – i trgovcima, i bolesnima, i djeci bez roditelja.

„Znate što“, zaključuje gospođa Luce, „kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da sam radila s ljubavlju. I zato je ljekarna Male braće posebna – jer su u njoj ljudi uvijek osjećali da ih netko gleda kao čovjeka, a ne samo kao kupca.“

A to je nasljeđe koje Dubrovnik čini posebnim i danas.