AGONIJA KOJA JE TRAJALA SATIMA Brutalna nemoć zdravstvenog sustava na otocima, u pitanju je bila beba…

Pet mjeseci nakon što je Frano Borovina, mladić s Lastova i Korčule, izgubio život putujući osam i pol sati do dubrovačke bolnice, nova drama s bolesnom bebom još jednom je razotkrila brutalnu nemoć otočnog zdravstva. Dok su se roditelji s petomjesečnim djetetom bili obuzeti strahom i bespomoćnosti, zdravstvena zaštita na otoku još je jednom pokazala svoje pravo lice – od zatvorenih laboratorija vikendom i „smetnuli smo s uma“ isprika, do uputnica koje nikad ne stignu i čekanja trajekta kao jedinog spasa.

Slučaj je dospio u javnost putem Instagram reelsa/videa kojeg je, gutajući suze, snimila Ana Barčot na svom profilu. Mlada majka iz Zagreba s obiteljskim korijenima u Veloj Luci, ove je nedjelje doživjela iskustvo koje nikada neće zaboraviti.

„Franko nam je prvo dijete, dugo smo ga željeli i čekali. Ovo je bilo prvo ovakvo iskustvo u životu, stres i strah doživjeli su svoj vrhunac“, priča Ana, koja je proljeće i ljeto provela na Korčuli kod suprugove obitelji kako bi njihov sin mogao biti i s drugom bakom. Taman kad je njen suprug trebao doći po njih iz Zagreba u Split, Franko je dobio Covid-19 koji nije dobro podnio, a mlada obitelj još i teže.

U dva ujutro, beba se počela previjati od bolova, temperatura je bila iznad 39. Ana i suprug krenuli su s malim Frankom iz Vele Luke prema Blatu, na Hitnu medicinsku pomoć – jedinu koja vikendom radi. Tamo su ih nonšalantno poslali nazad u Velu Luku, u turističku ambulantu, na vađenje krvi i drugih nalaza.

„Čekali smo dva sata da se otvori, da bi nam rekli kako nema dežurnog liječnika, da laboratoriji ne rade i da smo sve to trebali obaviti u Blatu“, prisjetila se Ana u videu.

S bolesnim djetetom u naručju, vraćaju se opet u Blato gdje ih dočekuje isprika – „smetnuli smo s uma“ da turistička ambulanta u Veloj Luci ne radi vikendom. Rješenje? Ono koje se bolesnoj djeci na otoku najčešće preporučuje – uputnica i hitno za Split. No, Hitna nije imala slobodno vozilo, a helikopter nije bio dostupan. Roditeljima je rečeno da prijevoz do Splita osmisle sami i s tim je slučaj za njih bio riješen.

Budući da u Veloj Luci nisu imali auto, jedina im je opcija bio brod za Split u 13 sati. U isto je vrijeme krenulo i nevrijeme te je bilo pitanje hoće li uopće voziti. Na svu sreću, brod je krenuo za Split.

„To su bile najduže tri i pol sata u mom životu“, priča Ana iskreno u videu.

Na Firulama na hitnom dječjem prijemu dočekala ih je profesionalna i brza reakcija liječnika, ali uputnice koju su iz Blata trebali poslati – nije bilo! Ipak, za odgovorne splitske doktore, uputnica je bila najmanji problem.

„Doktorica Dina Mrčela je najtoplije ljudsko biće koje sam ikad srela“, zahvalno priznaje Ana.

Mali Franko je srećom dobio svu potrebnu skrb na vrijeme, ozdravio je, no pitanje koje Ana postavlja je jezivo, ali i opravdano.

„Prošlo je pet mjeseci od tragične smrti našeg sumještanina Frane Borovine. Mi smo ovaj put imali sreće jer smo stigli na vrijeme do Splita, ali koliko još tragedija, koliko smrti djece i mladih ljudi se treba dogoditi da oni koji imaju moć donošenja odluka i promjena shvate da se otočane tretira ne samo kao da su odsječeni od kopna, nego i od države! Kao da otočani nisu dio ovog zdravstvenog sustava“, pita se.

Ana se nakon svega osjeća zahvalno što je njezin sin dobro, ali nepovjerenje trajno ostaje u reakcijama i razmišljanjima.

„Uvijek ću se vraćati svom otoku, ali mi je neopisivo žao što to nikada neće biti mjesto u kojem ću se osjećati potpuno sigurno, što god da se desi“, zaključuje.

Iza ove emotivne ispovijesti stoji mlada žena koja profesionalno radi u društveno odgovornim projektima, organizira kampove za djecu s teškoćama u razvoju, a privatno se, kaže, našla u ulozi – „prestrašene majke koja s bebom u naručju luta između zatvorenih ambulanti i birokratskih rupa“.

Njezina priča još je jedan vapaj u nizu – nakon Frane Borovine, nakon brojnih dramatičnih otočnih slučajeva, vapaj za sustavom koji neće oduzimati minute zlatnog sata kad je u pitanju ljudski život. Otočani su s druge strane ponovno dobili pljusku posred lica. Živjeti na otoku je radost i tuga i boduli su, živeći u takvim uvjetnima, malo-pomalo pristali na sve. Nevjerica i šokantna ispovijest mlade majke koja inače živi u Zagrebu gdje je zdravstvena skrb na najvišoj razini u RH, dala je Korčulanima novu perspektivu – nisu sigurni ni oni, ni njihova djeca. Pitamo se kad je točno pitanje osnovne zdravstvene skrbi postalo povezano s toponimima, kad je život petomjesečne bebe postao geografija i je li pošteno da najbolju skrb imaju ljudi koji žive u Zagrebu pa onda redom prema dolje do zadnjeg mjesta. A na zadnjem su mjestu uvijek otoci.