HIBERNACIJA U DUBINI Tajna lastovskog plavetnila za rušenje svjetskih rekorda

Najboljeg hrvatskog ronioca na dah Vitomira Maričića uhvatili smo tik pred zaron. Svjetski rekorder, koji je samo ove godine srušio šest rekorda, trenutačno trenira na Lastovu gdje je međunarodno natjecanje Lastovo Deep Blue okupilo brojne ronioce na dah koji se u lastovskom plavetnilu spremaju za Svjetsko prvenstvo.

„Lastovo nam je najbolja baza u Hrvatskoj. Svake godine imamo kamp za dubinske pripreme na kojem se okupe sportaši i amateri iz cijelog svijeta. Iskoristimo tu priliku pa organiziramo i natjecanje. Prije dvije godine imali smo pokušaj svjetskog rekorda, a imamo ga i ove godine, budući da će Petar Klovar napraviti zaron od 136 metara, što je ujedno i najdublji zaron na dah u povijesti u jednoj natjecateljskoj disciplini bez pomoći“, kazao je Maričić.

Višestruki rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah prije samo par mjeseci zaintrigirao je i zapanjio javnost kada je bez daha bio nevjerojatnih 29 minuta i 3 sekunde i tako nizu svojih rekorda dodao i Guinnessov. O čemu razmišlja dok je u zaronu?

„Idealno je kad ne razmišljam, nego budem u jednom teškom meditativnom stanju, poput hibernacije. Na taj mi način sve najlagodnije prođe, najefikasniji sam s tijelom i s mislima i to je neki idealni scenarij. Međutim, dogodi se da nije sve idealno, a tako je bilo i kod ovog zarona. Bilo mi je izrazito teško postići taj rekord i razne alate sam morao koristiti da skrenem misli i pažnju s te muke, koja je stvarno bila velika. Tijelo se nalazi u jednom ekstremnom stanju izuzetno visokog CO2, što je izrazito mučno, i istovremeno visokog kisika. Vi ne izgubite svijest, ali vaša patnja i muka samo se povećavaju“, pojasnio je Maričić koji se, kako bi mogao izdržati gotovo pola sata bez daha, prethodno pripremao nekoliko minuta udišući čisti kisik, a i sam zaron izveo je na čistom kisiku.

Ovaj rekord, u statičnom zadržavanju daha, ostvario je na površini trometarskog bazena, a takav zaron, pojašnjava, tehnički se razlikuje od dubinskog ronjenja.

„Bavio sam se i jednim i drugim i jako je teško reći što je zahtjevnije. Statično zadržavanje daha je izrazito mentalna disciplina u kojoj je bitno koliko vam je tijelo spremno istrpiti tu intoksikaciju. Za dubinsko ronjenje potrebna je i dodatna fizička sprema, navikavanje mišića na narkozu, dok se pluća trebaju naviknuti na taj kolaps i ponovno otvaranje“, pojasnio je Maričić.

Svakodnevica ronioca na dah sastoji se od teretane, priprema u bazenu i u moru, a kao i kod svakog drugog sporta potreban je fokus i disciplina. I iako postoje rizici, ronjenje na dah je siguran sport, tvrdi Maričić.

„Ako se sve isplanira, nema opasnosti i sve bude kako treba biti. Dođete u situaciju u kojoj možete ostati bez kisika, međutim onda se događa gubitak svijesti, što je preventivna mjera organizma koja sprječava da se ne bi nešto loše počelo događati. Bio sam profesionalac u mnogim sportovima, i mogu reći da je ovo jedan siguran sport“, rekao je Maričić koji se nakon niza sportova, od košarke i odbojke preko gimnastike i atletike, pa čak i akrobatskog angažmana u novozelandskom cirkusu, prije desetak godina odlučio za ronjenje na dah.

Naš sugovornik, koji je danas ujedno i trener reprezentacije, nije jedini hrvatski reprezentativac – rekorder.

 „U reprezentaciji imamo velike talente. Riječ je o izuzetnim individualcima, a i kao tim smo već nekoliko godina među najuspješnijim reprezentacijama. Zanimljivo je da nas je troje iz Rijeke, Sanda Delija, Petar Klovar i ja. Iz godine u godinu osvajamo medalje, pomičemo rekorde i granice i nevjerojatno je da nas je troje iz istog grada i iz istog kluba. A možda i nije nevjerojatno, budući da svemu pristupamo jako ozbiljno, dosta treniramo i radimo. Ne samo ovih desetak godina, koliko smo u ronjenju, nego se to nadovezalo na sportsku karijeru dugu dvadeset i više godina. Nije se ništa dogodilo preko noći“, zaključio je Maričić.

Foto otok-krk