U kojem je trenutku postalo moderno mrziti Velolučane, huškati protiv organizatora i pritom tvrditi da bi baš Oliver to htio?

Trag u beskraju u Veloj Luci najambiciozniji je i nedvojbeno najemotivniji glazbeni događaj u Hrvata, koncert je ritual sjećanja, a višednevna manifestacija je poput hodočašća, lokalni i nacionalni hommage Oliveru Dragojeviću, čovjeku čija je glazba duboko povezana s identitetom Dalmacije i otoka. U kojem smo trenutku otvorili vrata mržnji, a ljubav, o kojoj je Oliver najviše pjevao i svirao, smo stavili u službu lošeg PR-a?

Sjećate li se, možda, što to bješe ljubav?

Našoj Ljubavi je kraj, Prva ljubav, Vjeruj u ljubav, Cesarica, Bez tebe, Što to bješe ljubav, Pismo moja, Tko sam ja da ti sudim, Ti si meni sve, Zbogom ostaj ljubavi (…), samo su neki od brojnih Oliverovih albuma i pjesama posvećenih svetom pojmu ljubavi. Ljubav je dominantna tema golemog Oliverovog opusa, smatra se da je više od pola njegovih najpoznatijih pjesama posvećeno motivu ljubavi. Primijetila je to moja najbolja prijateljica nakon koncerta Trag u beskraju koji se prošlog utorka, sedmu godinu za redom, održao u Veloj Luci pred desetke tisuća ljudi iz cijele Hrvatske i regije.

Iako smo otočanke, na koncertu smo bile prvi put. Razlog je pomalo bizaran, naime, Oliver je preminuo baš na blagdan sv. Todora koji je suzaštitnik Korčule pa srednjovjekovni grad na taj slavi svoj službeni Dan Grada. Teško je izbrojiti koliko su puta Korčulani zabrontulali na Oliverov odabir datuma za prelazak na drugi svijet budući da su 29. srpnja u Korčuli kulturne i misne svečanosti, a u pedesetak kilometara udaljenoj Veloj Luci, na drugoj „bandi škoja“, najveći hrvatski, koncertni spektakl.

Međutim, hajka koja je nedavno otvorena na nekim portalima, žuč koja se prelila u komentare na društvenim mrežama da bi se potom iscijedila u otočni javni diskurs, ponukala nas je da pogledamo iz prve ruke zašto je Trag u beskraju tako veličanstven ili tako grozan kao što je sad moderno tvrditi.

„Ne sjećam se da sam ikad ne nekome koncertu toliko puta čula riječ – ljubav“, zaključila je prijateljica nakon što su se svjetla megalomanske, pontonske pozornice u Veloj Luci ugasila, a slušale smo koncerte različitih glazbenih žanrova, u posljednjih dvadeset plus godina, diljem Europe.

Kako se ljubav preko noći pretvorila u mržnju i zašto je odjednom moderno i društveno prihvatljivo pisati ružne i uvredljive komentare, kritike na rubu dobrog ukusa o koncertnom spektaklu u čast Olivera?

„Kad smo započeli projekt Trag u beskraju mislili smo kako će to biti jedan skromni koncert, kao što je Oliver uvijek bio skroman u svom izričaju. Nismo uzeli u obzir da je on bio jednostavno veliki glazbenik, veliki čovjek kojeg mnogi vole i poštuju i manifestacija je bez naše kontrole prerasla sve zamišljene okvire. Mnogi su nam pomogli puno više nego smo očekivali, HRT je prepoznao događaj, ponovno su donijeli nevjerojatno puno tehnike, opreme i ljudi, Gelo je doveo brojne renomirane izvođače, mi smo još uvijek bez riječi na sve ovo što se događa u Veloj Luci“, iskreno nam je još 2022. godine priznao Tonći Surjan, predsjednik udruge Luško lito koja je glavni organizator događaja.

Shvatio je Surjan već onda da Oliverov lik i djelo premašuju šarmantnu pijacu ispred crkve sv. Josipa, inače omiljeno mjesto na kojem je održavao svoje koncerte. Skromni kapacitet od tristotinjak ljudi ubrzo je zamijenila pontonska bina duga nevjerojatnih 27 metara i široka 17, na kojoj godinu za godinom nastupa više od 90 glazbenika uz prijenos uživo na nacionalnoj televiziji.

S tehničke strane, produkcija je impresivna, simfonijski orkestar, renomirani izvođači, osvjetljenje, scenografija – do jučer smo takav pristup smatrali ozbiljnim, profesionalnim i jedinim ozbiljnim za Oliverovo nasljeđe koji je javno dobro i na koje baš svaka ljudska duša utopljena u njegove pjesme ima legitimno pravo. Danas nam to smeta, uvjerljivo najjaču produkciju ovih prostora nazivamo nekontroliranim bančevanjem, grotesknim slavljem smrti, površnim pijančevanjem i prilikom za nelegalnu financijsku korist… I sve to pod sveopćom mantrom kako bi baš Oliver htio da tako govorimo, pišemo i sijemo mržnju jer je bio jednostavan i skroman.

Pitam je li netko tko napiše ili izgovori takav i sličan komentar, ikad poslušao jednu Oliverovu pjesmu s razumijevanjem? Oliver Dragojević, uz Hajduka i klapsku pismu, jedan od stupova svete zemlje Dalmacije, bio je doslovno spoj svjetala pozornice s najpoznatijim izvođačima i zadimljene konobe gdje tihe, narodne terce prelaze iz dura u mol i obrnuto. Oliver je bio izvođač glasovitog, svjetskog renomea, ali i običan Velolučanin, ribar i kantadur. Zašto nam je toliko važno uvjeriti sebe i druge da jedno isključuje drugo?

Upravo tu se otvara prostor za sve češće javne rasprave, što bi Oliver podržao, a na što bi samo odmahnuo rukom, što bi mu bilo drago, a što bi ga možda iznerviralo. Ljudi po svojoj prirodi preispituju, sumnjaju – i to je ono što trebamo objeručke podržati. Ima li otočana koji su odlučili zaraditi na manifestaciji ili, ako baš inzistirate, na smrti slavnog pjevača? Naravno da ima! O tome treba govoriti, o tome treba pisati, a lokalna vlast i općinske institucije ne smiju pred tim zatvarati oči. Moraju pronaći pametne, nenametljive načine kako zaštititi ono što je autentično i vrijedno, a istovremeno ograničiti one koji to iskorištavaju. To se, inače, zove dobra organizacija, pametno upravljanje resursima. Veloluški organizatori trebaju doskočiti problemu bez upiranja prstom, mediji trebaju o tome izvještavati bez huškanja.

No, tvrditi kako koncert nema dušu i kako se radi o neprimjerenim bakanalijama jest, u najmanju ruku, potpuno pogrešno! Koncert je bio fenomenalan, izvođači su bili motivirani i ganuti, svi do jednog, koncept je ove godine uključio nešto više instrumentala (Stefanovski i „Molitva za Magdalenu“), ali i izvorne klapske izvedbe (klapa Kaše i „Rojena valo“). Ljubav kao da više nije zanimljiva za društvene mreže i ispijanje kave po otočnim štekatima, mržnja tu puno bolje prolazi pa odjednom Škugor, mladi Jelusić, Tolja, nisu dovoljno dobri pjevači, nisu bili dovoljno bliski s Oliverom da bi nastupali, ‘ajmo pričati i pisati ružno o njima.

Odjednom svi znaju koja je bila Oliverova najdraža pjesma, znaju zašto nije izvedena, ili zašto je izveo baš neki mladi pjevač koji nije poznavao Olivera. Odjednom su Velolučani u najmanju ruku Ferengiji, najpohlepnija vrsta Alfa kvadranta koja čeka srpanj kako bi zaradili na Oliveru za ostatak godine. Odjednom je Oliverova supruga „štraca“, njegovi sinovi su neradnici, Gelo je prevarant, a načelnica KatarinaGugić rizničarka koja broji eure.

A ja se sjećam samo trenutka kad je krenula Cesarica, Vjeruj u ljubav ili Pismo moja, kad se najdubljom jadranskom valom razlila emocija koju je teško opisati riječima, kad su se na brojnim barkama zapalile baklje, kad je četrdesetak tisuća ljudi pjevalo u glas! Kakvo pijančevanje!? Najobičnija i najjednostavnija – ljubav za koju u javnom diskursu otoka Korčule već neko vrijeme nema mjesta.

Zaključak je da organizatori moraju promisliti o budućnosti ovog koncerta. Vraćati ga u okvire pijace sv. Josipa je nemoguće, ali i nepravedno prema svima onima koji u Velu Luku dolaze zbog Olivera čiji je lik još uvijek, na mnoge načine, na otoku živ! Ozbiljnije regulacije različitih procesa su i više nego potrebne, a možda i uključivanje lokalnih izvođača, klapa, zborova i slično. Sigurna sam da Velolučani imaju dobre ideje, nadam se samo da ih masovna mržnja potaknuta petominutnom slavom neće obeshrabriti.

Budući da svi znaju što je Oliver volio, a što nije, i ja se priključujem toj sveopćoj mudrosti. Oliver je, tvrdim odgovorno, više od svega volio Velu Luku, a njegova je „rojena vala“ izrasla u pravo, šarmantno, mediteransko mjesto zahvaljujući njegovoj slavi. Oliver je više od svega volio pjesmu koja se već danima ori iz svakoga kafića i betule, kuće i konobe. Oliver je vjerovao u ljubav zato vas molim, ne povezujte ga s mržnjom, već se svi podsjetite što to bješe ljubav.

Foto: Trag u beskraju / Cropix