ANTONIO Jahač motora, pola čovjek, pola stroj, naučio je što je pad, ali i što je uzlet

Kad ga pitate što mu brže digne adrenalin – oštar zavoj, osobni rekord u teretani ili onaj prvi trenutak kad sjedne na motor i da gas – Antonio Jakobušić bez razmišljanja odgovara:

“Definitivno onaj trenutak kad sjedneš, osjetiš mašinu među nogama i daš gas. Motor se ne vozi, motor se jaše. Kao kentaur – pola čovjek, pola stroj. Osjećaš se kao da si s nečim moćnim potpuno stopljen, jedno tijelo, jedan ritam.”

Za razliku od skutera, kaže, motor traži cijelo tijelo – noge, trup, glavu, srce. Voziš ga cijelim bićem. I u toj punoj povezanosti, u tom osjećaju kontrole, leži njegova sloboda.

Ali Antonio nije “samo” ljubitelj motora. On trenira gotovo svakodnevno, a kada nije na cesti ili u teretani – za šankom je. I to ne kao gost, nego kao koktel majstor. Njegovi kokteli već godinama krase velike evente, privatne zabave i vjenčanja, a za sebe kaže:

“Ja sam anesteziolog – ali ne onaj iz operacijske sale, nego onaj koji opusti ljude kad slavljem obilježavaju važne trenutke. Koktel ne smije biti samo piće, to je craft, to je emocija, to je doživljaj.”

Balans između discipline i strasti

Naizgled nespojive stvari – vožnja motora, treninzi i kokteli – Antonio spaja kroz filozofiju discipline i samopouzdanja.

“Trening je temelj. On mi pomaže i kad stojim osam sati na eventu i kad sjedim na motoru na stazi. Ako ne držiš svoje tijelo pod kontrolom, ni motor ti neće slušati. A ni glava neće izdržati tempo koji donose adrenalin, buka, ljudi, brzina.”

Zanimljivo, kaže, miksanje koktela je svojevrsna suprotnost – to je trenutak kad se ljudi žele maknuti od discipline, kad žele slaviti, biti slobodni, opustiti se. Ali i tu vrijedi isto pravilo: znaš granicu, znaš što radiš – i onda si siguran.

Adrenalin više ne traži svaki dan, naučio je živjeti planski – i emotivno i fizički.

“S vremenom sam naučio da mi svakodnevni kaos više šteti nego koristi. Imam dane za trening, dane za rad, a motori su rezervirani za one posebne dane. To su moje utakmice, za koje se pripremam i fizički i mentalno. Ne možeš svaki dan igrati finale.”

Jer, iako nerado priča o tome, Antonio je imao padove. Padove koji su ostavili trag. Fizički, ali i emotivno. Ipak, motoru se vratio. I vozi i dalje.

“Znam što nosi rizik. Znam što znači pasti. Ali još više znam što znači ustati. Kad ponovno sjedneš na motor, znaš da nisi pobijedio strah – nego si odlučio živjeti punim plućima. S mjerom, ali bez kočnice u glavi.”

Koktel života

Da mora smućkati koktel koji opisuje njegov životni moto, kaže da bi sadržavao:
– strast kao glavni sastojak
– hrabrost kao začin koji pecka
– i zahvalnost kao blagi aftertaste koji ostaje dugo nakon posljednjeg gutljaja

“Zahvalnost je sve. Kad si zahvalan – za zdravlje, za klimu u ovo vruće, sparno vrijeme, za još jedan dan, sve drugo je podnošljivo. I vožnja, i stres, i gubitak.”

Za kraj – što bira, volan ili šejker?

“Volan. Kokteli su moja strast i posao, ali motor je moja samoća, moj bijeg, moj mir. Kad sjednem na motor, više nema nikoga osim mene i mašine. I to mi je dovoljno.”

Antonio Jakobušić nije samo ljubitelj motora i koktela. On je čovjek koji zna kako izgleda pad – ali i kako izgleda ponovni uzlet. Njegova priča nije samo o adrenalinu, treningu i šarenim pićima. Ona je o balansu. O tome da sloboda dolazi kad naučiš upravljati sobom.

A to je, kaže, najvažniji “volan” u životu.