Dubrovački marangun i restaurator: Oduvijek sam volio imati drvo u rukama, violine su vrhunac mog stvaralaštva

Priča počinje na Lokrumu gdje je Željko Ćatić proveo 26 godina. Odrastanje na čuvenom otoku bilo je posebno, a kao i kod drugih odrastanja, i u ovom lokrumskom bilo je i sretnih i težih trenutaka. Svakodnevne vožnje s barkom u školu, butigu, kino, kasnije izlazak. Odsječenost od kopna. Zimski fortunali kada je otok samo tvoj. Nepregledna šuma, more, ribanje, šetnja. Drvo. 

“Još kao dječak volio sam drvo uvijek imati u rukama. Jedno od prvih sjećanja koje imam je kora od bora koju bih odlomio od stabla i od koje bih nožićem izrađivao male brodove i onda ih puštao u more. To je za mene bio cijeli svijet”, prisjetio se Željko svog sretnog djetinjstva na Lokrumu koje je predodredilo i čitav njegov život. Sve je bilo kako treba biti.

Noseći u sebi taj, kako kaže, osjećaj za drvo, kada je trebalo odlučiti, odlučio je postati marangun. 

Radionica sa stogodišnjom tradicijom

“Tada je još postojao smjer stolar pa sam upisao srednju Obrtničku školu. Imao sam sreće i profesorica Margarita Bego, koja mi je predavala stručne predmete, prepoznala je taj moj osjećaj za drvo. Gurala me u tome i podržavala. To je bilo u meni”, pojasnio je naš sugovornik, danas restaurator tehničar Dubrovačkih muzeja.  

U njegovoj radioni u Ulici Miha Pracata već se gotovo sto godina radi s drvom. Od meštra Ficovića koji je tu došao tridesetih godina prošlog stoljeća pa do obrtničke marangunske zadruge, dok prostor posljednjih 80 godina koriste Dubrovački muzeji. Bilo je to živahno mjesto na kojem su se uz male svakodnevne razgovore dijelila znanja i iskustva, priča nam Željko koji je još kao đak s prozora obližnje osnovne škole znatiželjno zavirivao u radionu, ni ne sluteći da će jednog dana poznavati svaki njen kutak.

“Najdraži zahvat koji sam imao bio je na vratnicama portala Kneževa dvora kada sam prilikom restauracije 2011. pronašao papir s porukom majstora koji je izradio ta vrata. To mi je bilo posebno, jer se on obratio upravo meni, odnosno onome tko pronađe poruku. Poruka je glasila da je majstor Pasko Brigola 1802. godine napravio vrata, da mu je sve uredno plaćeno i da moli onoga tko pronađe poruku da se moli za njegovu dušu, a on će se moliti za dušu onoga tko pronađe poruku. To mi je bilo divno, jer smatram da je on sad moj zagovornik na nebu i uvijek u sitnim molitvama ili kad nešto radim, zatražim savjet od Paska i pitam se što bi on učinio na mom mjestu”, rekao je restaurator tehničar Dubrovačkih muzeja Željko Ćatić koji je tamo zaposlen od 2001. godine.

Zahtjevna samouka gradnja

Uz svakodnevno poliranje, furniranje i nešto rjeđe pozlaćivanje predmeta, uglavnom namještaja iz fundusa Dubrovačkih muzeja, Željko, inače otac sedmero djece, odlučio je svojim kćerima napraviti violine i tako postao prvi dubrovački graditelj violina. 

“Moja supruga je profesorica glazbene kulture, a sva naša djeca sviraju neki instrument. Kada je naša najstarija kćer donijela doma violinu, počeo je moj interes za instrumente. Budući da u Dubrovniku nisam imao koga pitati, 2019. sam počeo istraživati literaturu. Franjo Kresnik, liječnik iz Rijeke, napisao je prekrasnu knjigu o kremonskim graditeljima pa sam se i ja oslonio na kremonske graditelje i preko društvenih mreža stupio u kontakt s jednim graditeljem iz Cremone koji mi je svoje znanje stavio na raspolaganje, što mi je bio poticaj. Iza mene su četiri violine, petu dovršavam, a pripremam se za violu i cello”, rekao je Željko i dodao kako već sama priprema iziskuje dosta vremena i strpljenja. 

A i gradnja je zahtjevna. Jedna violina ima oko 70 dijelova. Različite materijale potrebno je uskladiti, pronaći kvalitetno drvo, napraviti prirodan lak i prirodno ljepilo koji će zadovoljiti kvalitetom, sve izraditi. Proces je težak, priznaje Željko, no ide mu od ruke. Prve dvije Željkove violine premijerno su zasvirale prošlog ljeta na koncertu u Kneževom dvoru kada su njegove kćeri Marta i Paula, uz komorni ansambl, izvodile Sorkočevića, Ravela, Masseneta i Sarasatea.

Budućnost drva

“Volim raditi s javorom. Kompaktan je, ima tvrdoću. Ima i posebnu ljepotu, a to je njegova tekstura koja se preljeva, koja gori, nikad ne miruje. Odabran je za izgradnju instrumenta zbog svoje ljepote i kompaktnosti te zbog toga što se s njime može lijepo i lagano raditi”, kazao nam je ovaj samouki graditelj instrumenata.

A gdje je drvo u današnjem svijetu plastike?

“Drvo će uvijek biti bitno i važno. Iako ljudi zbog niže cijene radije biraju plastiku, drvo će uvijek naći svoje mjesto i uvijek će biti ljudi koji će ga cijeniti i koji neće odustati od drva. Neki predmeti od drva su nezamjenjivi. Violina se može napraviti i od drugih materijala, ali nikada neće postići tu kvalitetu. Drvo ima dušu. Predmet od drva nije samo predmet, on ima i nešto više, ono što mu je dao sam graditelj. Često se sjetim Geppetta i Pinokija, ali i violine. Graditelj koji je osmislio današnji izgled violine htio je oponašati ljudski glas, zbog čega violina ima oblik ljudskog torza. Ona kasnije zaista i propjeva, nije samo komad drva, postoji nešto više”, istaknuo je Željko.

Svaki komad drva skriva svoju priču. Ono je živo, pucketa, skuplja se pa se širi, reagira na atmosferu i uvjete u kojima se nalazi, prilagođava se, a ponekad je i graditeljima neukrotivo.

“Prilikom stvaranja nekog predmeta iz komada drva oslobađa se nešto što kao da je živjelo u tom stablu, u tom deblu – instrumenti, brodovi… Nadam da neću stati na ovome. Volio bih ono što je Grad kroz kulturu i povijest dao meni, svojim znanjem vratiti Gradu. Da ovo nastavi dalje živjeti, i radiona, i obrada drva, i Grad”, poručio je restaurator tehničar Dubrovačkih muzeja Željko Ćatić.