Jakobušić nakon teške nereće u kojoj je umalo izgubio nogu: “Priznajem, bio sam neodgovoran, ali smrt nije najgora moguća stvar”

“Strastveni vozač moto trka i kreativac, s dubokim korijenima u umjetnosti koju je usavršavao kroz školovanje, te danas spajam s motosportom kao izrazom dinamike i slobode”, tako sebe opisuje Antonio Jakobušić.

Ističe kako je posvećen stalnom radu na sebi, teži integrirati svoja znanja, tehnike i vještine u jednu cjelovitu priču, a uz sve to, dodaje on, istovremeno nastoji biti prisutan i dijeliti iskustva s drugima. Ovaj Dubrovčanin jako brine za podizanje svijesti o važnim temama, ulaže u sebe kroz edukaciju, a ima poseban pogled na život.

“Vjerujem da se život ne treba shvaćati preozbiljno, jer na kraju, ne broje se minute, već otkucaji srca i način na koji doživljavamo svijet oko sebe”, govori Jakobušić koji je točno prije godinu dana imao tešku prometnu nesreću tijekom vožnje na motoru. U velikom razgovoru otkrio nam je sve o svojim pogledima na život, nesreći koja ga je promijenila  te planovima i vizijama.

Odakle tolika strast za vožnju na motoru, koliko dugo traje?

– Strast prema vožnji motora kod mene traje već dugo, još od mojih 16 godina kada sam prvi put sjeo na motor. Ta strast, kao i kod mnogih vozača, dolazi iz uzbuđenja koje pruža vožnja, ali i iz osjećaja slobode i kontrole nad tom moćnom mašinom. Naravno, vožnja na motoru nosi veći rizik nego vožnja automobila, jer čak i manji udarac može biti ozbiljan za motoriste. No, rizik je nešto što svaki vozač na dva kotača svjesno preuzima, jer nas upravo ta rubna stanja, adrenalin i osjećaj intenzivnosti dovode do iskustva koje je teško opisati onima koji ga nisu doživjeli. Rizik je, međutim, nešto što treba pažljivo procijeniti. Cesta je puna opasnosti, ali ne samo zbog nas vozača, već i zbog drugih sudionika u prometu. Preuzimanje rizika na mjestu gdje niste jedini sudionik ili gdje niste sami odgovorni za ishod – to je pogreška. To sam i sam naučio kroz svoje iskustvo. Strast prema vožnji i adrenalinu trebala bi biti izražena na stazi ili u kontroliranim uvjetima, a ne na cesti, gdje su tuđi životi i sigurnost u igri.

Što treba znati dobar vozač motora?

– Ključ dobrog vozača leži u pravodobnoj i ispravnoj reakciji, bilo da se radi o izbjegavanju prepreke, kočenju ili davanju prednosti. Posebno važna je sposobnost predviđanja situacija u prometu, gdje vozač mora razmišljati ne samo za sebe, već i za druge sudionike u prometu. Vožnja motocikla zahtjeva potpunu svjesnost i razumijevanje kako motor reagira na svaki pokret i input vozača. Trening ključan jer pomaže vozaču da razvije osjećaj brzine, percepciju i pravovremene reakcije.

Tehnologija je jako napredovala, ali ništa nije apsolutna zaštita kada su u pitanju prometne nesreće. Iako si u formi, redovito treniraš, poznaješ motor, što je tebe koštalo kada su u pitanju prometne nesreće? Što si učinio krivo?

– Moja najveća greška u zadnjoj prometnoj nesreći bila je to što nisam nosio adekvatnu zaštitnu opremu. Iako uvijek nosim kacigu, vozio sam u kratkim hlačama i majici, bez zaštitnih rukavica, što je bilo neodgovorno. Pri velikim brzinama, zaštitna odjeća s protektorima, poput debele kože, značajno smanjuje rizik od ozbiljnih ozljeda. Da sam nosio odgovarajuću opremu, vjerojatno ne bih imao tako teške ozljede, posebno ne otvorene prijelome. Moj apel svim vozačima motora, posebno onima s većim kubikažama, je da uvijek nose kompletnu zaštitnu opremu – ona može spasiti život i smanjiti posljedice nesreće.

Je li se tebi pojavio strah od vožnje nakon nesreće?

– Strah je stalni suputnik – samo budala tvrdi suprotno. Ipak, upravo kombinacija straha i probijanja kroz njega potiče moj adrenalin, stvarajući pravu ovisnost. Prevladavanje tjeskobe brzine, balansiranje na rubu i izlazak neozlijeđen u puno situacija pružaju prolazan, ali snažan osjećaj nepobjedivosti. To je varljiva energija, ali u tim trenucima osjeća se neporecivo stvarnom iako vrlo obmanjujućom. Postoji jedna izreka: sve ono sto želite nalazi se na onoj strani straha. Moj najveći strah i potencijalna prijetnja mom samopouzdanju je bilo to da možda neću biti sposoban raditi ono sto volim na onaj način i u onoj mjeri u kojoj to želim. I taj strah sam prevazišao s predanim radom i svakodnevnim suočavanjem s istim.

Je li ti nedostajalo vježbanje tijekom oporavka? Inače svi koji te poznaju znaju da si veliki zaljubljenik u treninge.

– Od malih nogu sam fokusiran na tjelesni trening, kroz aktivnosti poput slacklinea, žongliranja, joge i gimnastike, koje razvijaju balans, kontrolu i svijest o tijelu. No, kada sam u bolnici prvih dana bio spriječen fizički vježbati, okrenuo sam se vise treniranju mentalnog i duhovnog aspekta kroz knjige pa je to bio vodič kroz teške dane. Mnogi povezuju trening isključivo s fizičkim naporom, ali postoji i trening uma i duha. Kad ne možete trenirati tijelo, uvijek možete raditi na mentalnoj i duhovnoj snazi.

Kako je izgledao tvoj oporavak? Relativno brzo si se vratio na cestu, to jeste na staru stazu.

– Oporavak je dugotrajan i zahtjeva puno predanosti. Pokret je život. Život je proces. Kako kažu, poboljšaj kvalitetu procesa i poboljšat ćeš kvalitetu samog života. Mislim da se nikad ne treba prestati kretati, trenirati, raditi na sebi u bilo kojem aspektu. Ako ste slomili nogu, je li vam slomljena ruka, trup, leđa.. na kraju krajeva, dokle god su glava i srce u koheziji, sve je moguće. Apsolutno sve. Ozljede se javljaju kada tijelo ne može apsorbirati silu ili se prilagoditi okolini, a simptomi su vodič za proces ozdravljenja. U mom slučaju ozljede i simptomi su bili ozbiljni te rehabilitacija treba stimulirati tijelo većim intenzitetom od sile koja je uzrokovala ozljedu. Međutim, povratak na stare staze za mene ne znači povratak starim navikama. Stara staza je često sinonim za nekontroliran adrenalin i nepoštivanje okoline. Ono što je ovo iskustvo donijelo je nova svjesnost koja potvrđuje da je pravo mjesto za te izazove na stazi, na pisti, s drugim trkačima koji se bore za istu stvar: prvo biti bolji od sebe, a zatim osvajati nagrade.

Što ti je u trenutku nesreće prolazilo kroz glavu?

– Smrt možda zvuči kao najgora moguća stvar, ali nije. Kad sam se našao u toj nesreći, pomisao na smrt u tom trenutku bila je gotovo oslobađajuća. Ali ono što me istinski uplašilo, što me i danas proganja, jest misao o tome što bi bilo da sam preživio s trajnim invaliditetom. Ostati bez noge, postati nepokretan – to su stvari koje mijenjaju život zauvijek, ostavljaju trajne posljedice, ne samo za vas već i za vašu obitelj, prijatelje i sve koji vas vole. Moj oporavak je bio dug i težak proces, ali ono što ga je činilo izdržljivim bila je podrška koju sam imao od ljudi oko sebe. Obitelj, prijatelji i moji treneri – svi su igrali ključnu ulogu.

Što bi poručio mladim vozačima?

– Ono što želim poručiti svim mladim vozačima jest da razmisle o tome prije nego što odluče testirati svoje granice na cesti. Ne radi se samo o tome da biste mogli poginuti, već o tome da biste mogli preživjeti, ali s posljedicama koje će vas pratiti do kraja života. Taj zdravi strah nije slabost, već mudrost. Sjetite se da na cesti uvijek treba ostaviti tih „20%“ i nikad voziti „na limitu“. Na kraju dana, ono što vas ne ubije može vas učiniti jačima, ali cijena koju platite može biti daleko viša nego što mislite. Jako je važan mentor. Bez nekoga tko će vas voditi, tko vam može pružiti drugačiju perspektivu i usmjeriti vas na pravi put, napredak je puno teži, a ponekad i opasan. Za mene je Luca Tommasini bio taj mentor. Pružio mi je znanje, ali i pogled na vožnju iz drugog kuta, gdje nije samo stvar brzine i adrenalina, već i svjesnosti, tehnike i mudrosti

Koji su ti poruku izvukao iz nesreće i općenito od vožnje?

– Najveći korak koji sam napravio, i prije nego što sam išta stvarno naučio na stazi, bio je prihvatiti koliko zapravo “ne znam”. Tek kad shvatite da znate manje nego što mislite, otvara vam se put ka stvarnom učenju. Poniznost je ključna – vožnja motocikla, a posebno trkača, nije nešto što se može savladati preko noći, niti bez potpune mentalne prisutnosti. Nakon teške nesreće u kojoj sam skoro izgubio nogu, taj me osjećaj poniznosti još više pogodio. Svaka vožnja može biti opasna, a najveći neprijatelj je precijenjeno samopouzdanje. Prvi korak prema edukaciji je svjesnost, a to znači znati prepoznati svoje granice i krenuti od toga.

Ti se vodiš stavom kako niti jedno iskustvo nije nužno dobro ili loše. Možeš li nam malo objasniti tu svoju životnu filozofiju? Ljudi su većinom tragični kad im se nešto loše dogodi.

– Točno je da nijedno iskustvo samo po sebi nije ni dobro ni loše – ono je neutralno. Kao što sam rekao, mi smo ti koji svojim percepcijama dajemo značenje tim iskustvima, i ono što nam se u jednom trenutku čini lošim, kasnije može biti iznimno dobro. To je u skladu s filozofijom stoicizma, koja uči da ne možemo kontrolirati vanjske događaje, ali možemo kontrolirati našu reakciju na njih. Sam događaj nema vrijednost: ona dolazi iz naše interpretacije i unutarnjeg stava prema njemu. Na primjer, moj pad na motoru, koji je mogao biti kraj ne samo moje karijere nego i života, bio je trenutak u kojem se činilo da je sve stalo. Svi bi u tom trenutku rekli da je to užasna nesreća, nešto loše. No, kroz vrijeme i introspektivni rad, naučio sam gledati na to drugačije. Taj pad me naučio poniznosti, strpljenju, i vratio me korijenima – onome zašto sam uopće sjeo na motor. Shvatio sam da me pad nije uništio, nego me izgradio. U trenutku kad sam bio prisiljen suočiti se s najvećim strahovima i boli, shvatio sam da je to iskustvo postalo moj najdragocjeniji učitelj. Stoici često govore o konceptu – ljubavi prema sudbini. Umjesto da se borimo protiv toga što se dogodilo, prihvatimo sve što nam život donosi i pokušamo pronaći korist u svakom iskustvu. Ako padneš, to nije loša stvar – to je samo stvar. Ono što radimo nakon toga je ono što određuje hoće li to iskustvo biti loše ili će nas dovesti do nečeg boljeg. Tako je bilo i s motorom. Naučio sam da, čak i u trenucima kada izgubim kontrolu ili kada stvari ne idu kako sam planirao, ta situacija nosi sa sobom neku poruku, neki novi uvid. Loše iskustvo je prilika za rast, baš kao i dobro. Kad jednom shvatiš da si ti taj koji pridaje značenje, oslobađaš se okova straha i neuspjeha, jer znaš da iz svakog trenutka možeš izvući nešto vrijedno. Zato, kad danas sjednem na motor, ne tražim sigurnost ni garanciju da će sve biti savršeno. Tražim prisutnost, koncentraciju i volju da prihvatim bilo kakav ishod – znajući da ću iz svakog iskustva izaći jači, mudriji i svjesniji.

Kako gledaš na žene na motorima? Inače i danas vlada neki uvriježen stav prepun negativnih konotacija kako su žene loši vozači.

– Prije par godina, sa tadašnjom partnericom koja mi je tada pružila nevjerojatnu podršku, odlučili smo prvi put otići u racing school  i baciti se na učenje. Ona, koja do tada nije nikada vozila motor, pristupila je vožnji s velikom dozom poštovanja, strpljenja i senzibilnosti – kvalitete koje često vidim kod žena za volanom motora. Ono što me posebno fasciniralo jest njezin temeljit pristup učenju i vožnji. Kroz treninge i edukacije, i nakon što smo zajedno dva puta godišnje pohađali racing školu, u samo dvije godine ovladala je motorom do te mjere da bi se mnogi, pa čak i iskusni vozači, mogli postidjeti njezinih vještina. Žene su često metodične, pristupaju svakom koraku s koncentracijom i predanošću, a taj odnos prema motoru, uz dozu respekta, može ih učiniti čak i manje ugroženima na cesti nego muškarce, koji ponekad prelaze granice iz impulzivnosti. Gledajući njezin napredak iz prvog reda, uvjerio sam se da, uz ljubav prema vožnji i snagu volje, sve je moguće. Žene definitivno mogu ovladati motociklom na zavidnoj razini, često s više pažnje i kontroliranog pristupa nego mnogi muškarci. U konačnici, vožnja nije stvar spola, već predanosti, učenja i ljubavi prema motoru.

U potpunosti si okružen sportom. Vjerujem kako gotovo svi znaju tvog oca kao bivšeg predsjednika Hajduka. Jesi li i ti zaljubljenik u Hajduk?

– Prije nego što sam zaljubljenik u Hajduk, ja sam veliki zaljubljenik u rad svog oca, njegov leadership i sve čime se bavi. Osjećam se zahvalno i privilegirano što sam, kao njegov sin, imao priliku proživjeti to iskustvo na svoj način, sagledati situacije kroz vlastitu prizmu i doživjeti njegov rad iz drugačije perspektive. Iako je jasno da sam u nekom drugom svijetu, onom moto trka, za mene je važnije biti podrška onome što mog oca veseli i čime se bavi. Na kraju, najveća mi je radost podržavati ga u svemu što radi, a to je nešto što nosim sa sobom, bez obzira na vlastite interese i put kojim idem.

Možemo te vidjeti i iza šanka kao koktel majstora i barmena. Kako se taj rad uklapa u tvoju životnu filozofiju?

– Posao barmena i koktel majstora ispunjava me jednako kao i svaki drugi aspekt mog života. Vjerujem u onu izreku da nije bitno što radiš, nego kako to radiš, i upravo tako pristupam svim svojim poslovima. Posljednjih sedam, osam godina, naročito u obiteljskom biznisu, bavio sam se miksologijom i baristom, unoseći svoj osobni “touch” u sve što radim. Američki koledž RIT uvelike je pridonio mom obrazovanju i razvoju u ugostiteljstvu, dovodeći me do razine gdje pratim današnje trendove. Ispunjava me ne samo poznavanje pića, miksologije i pripreme kave, nego još više poznavanje ljudi, ljudske psihe, način na koji ih tretiramo i uslužujemo. Ključna stvar je kreirati iskustvo koje traje mnogo duže nego njihov boravak u kafiću, restoranu ili na nekom događaju. Taj doživljaj je ono što ostaje s njima dugo nakon što napuste mjesto ili grad, i upravo to me motivira.

Kate Lujo