Ratni gradonačelnik Dubrovnika: Ljudi ne mogu shvatiti kakav je to bio režim prije hrvatske neovisnosti

Na 33. godišnjicu konstituiranja prvog demokratskog i višestranačkog Sabora, Hrvatska se prisjeća 30. svibnja 1990., kada su nakon desetljeća komunističke vlasti, stvoreni temelji modernog Sabora i potvrđena njegova povijesna uloga u očuvanju hrvatske državnosti.

Velik dio građana s posebnom emocijom pamti taj datum i opisuje ga pojmovima posebno, svečano, uzbudljivo… I ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić posebno se sjeća 1990. godine kada je ujedno izabran i za predsjednika Skupštine Općine Dubrovnik.

Poljanić se prisjeća kako je Dubrovnik tada bio u sastavu Vojno-pomorskog sektora Boka.

‘Nadali smo se da će se dogoditi nešto veliko’

„Oni su i u vojnom smislu tada zapovijedali na području tadašnje dubrovačke Općine, sve od Prevlake pa do Mokala i Postupa na Pelješcu. Jednostavno su bili gospodari tog prostora. Osjetila se velika napetost. Milicija je bila 82 posto srpsko-crnogorska, carina praktički sto posto… Svi ostali su bili njihovi. Ali mi smo se potajno nadali da će se dogoditi nešto veliko“, kazao je Poljanić kojega su izabrali na mjesto predsjednika netom pred konstituiranje prvog demokratskog i višestranačkog Sabora.

Svi važni akteri tadašnje politike u Dubrovniku pratili su što se događa u Zagrebu.

„Stajali smo uz televiziju kao uz božanstvo i slušali što se događa u Zagrebu. Bili smo upućeni u sve. Ja sam kasnije išao skoro svaki tjedan u Zagreb kod predsjednika Tuđmana i svih ostalih. Taj datum je bio veliki događaj za Hrvate, ljudi ne mogu shvatiti kakav je to bio režim“, prisjetio se Poljanić te naveo primjer.

„Nedavno je bila obljetnica Starčevićevog rođenja i sjetio sam se da smo jedan prijatelj i ja, kao studenti, često odlazili Starčeviću na grob gdje bi odnijeli po jedan karanfil. Da se to saznalo, nema šanse da ne bi završili u zatvoru. Takvo je bilo vrijeme“, opisuje Poljanić.

Kasnije su u Dubrovniku stvari išle svojim tijekom, a Poljanić dodaje kako je to uvijek bila posljedica onog što se događalo izvan grada i okolice.

‘Briljantni ljudi napravili su velik posao’

„U svibnju i lipnju smo pretpostavljali, ako dođe do rata, da neće ići na Dubrovnik. U slučaju da i napadnu grad, nismo vjerovali da će napasti povijesnu jezgru. Ne zbog toga što su pametni, moralni, humani ili što drugo, nego zbog toga što bi to bilo kontraproduktivno za njih. Međutim, to su ipak napravili“, govori Poljanić dodajući podatke kako je kasnije na povijesnu jezgru palo 1058 granata, a u okolici i stotine tisuća.

Posebno se prisjetio generacije ljudi s kojima je išao u Gimnaziju, a zaslužni su za veliki posao koji je odrađen za vrijeme rata u Dubrovniku.

„Teško je reći što bih napravio drugačije, ali sam imao sreću da sam bio ta generacija koja je stasala uz briljantne ljude koji su napravili veliki posao. Oslonio sam se na njih jer su moralni i pametni. To je bila  pregovaračka momčad u Dubrovniku koja je vjerojatno bila najbolja u državi, a to su bili Nikola Čičo Obuljen, Đuro Kolić, Mišo Mihočević, Hrvoje Macan, Ivo Šimunović. Oni su u pregovorima napravili ogromnu korist. Jako se angažirala i Kathleen Wilkes, profesorica filozofije iz Engleske koja nije napuštala Dubrovnik i za vrijeme najvećih napada, a pisala je svijetu apele što se događa“, prisjetio se teških trenutaka Petar Poljanić.

U Dubrovniku se povijesni datum nije toliko slavio jer se najviše razmišljalo o organizaciji Općine.

Veliki izazovi za Sabor

„Nemojmo zaboraviti da je Jugoslavija trajala sve do 1992. godine unatoč tome što smo donijeli odluku o odcjepljenju i rekli kako je rođena hrvatska država. To su sve veliki datumi u povijesti. Nada je bila vrlo jasna i realna. Ni zadnji tukac u tom vremenu nije više mogao misliti da takva država može ostati nakon što se dogodio Vukovar, Dubrovnik, Zagreb, Šibenik… Ta država više nije mogla funkcionirati kao zajednička država i bilo je jasno da se ona raspada. Ipak, u tim teškim trenucima nije bilo jasno kako će nastati Hrvatska“, zaključio je svoje sjećanje na svibanj 1990. godine ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić.

U sabornici je tog 30. svibnja za predsjednika izabran Žarko Domljan, a za potpredsjednike Ivica Percan, Stjepan Sulimanac i Vladimir Šeks. Stipe Mesić izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora, a Franjo Tuđman za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Prvi hrvatski predsjednik se obratio nazočnima i istaknuo kako je kroz dugu povijest „Hrvatski državni sabor bio čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice“.

Prvi saziv Sabora imao je 351 zastupnika i tri vijeća: općina, udruženog rada i Društveno-političko vijeće. Većinu, 207 od 351 mandata, imao je HDZ, Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena imao ih je 107, Koalicija narodnog sporazuma 21, Srpska demokratska stranka pet, dok je 13 mandata pripalo nezavisnim i zastupnicima nacionalnih manjina.

Prvi saziv donio je povijesne odluke o hrvatskoj suverenosti i samostalnosti, te o raskidu državno-pravnih sveza sa SFRJ, kao i “božićni Ustav”.