Što je nama naša šetnja dala ili kako su srđevci ujedinili šetače svih zemalja

Svijet će zasigurno još dugo pamtiti trenutak kada je čovjekova noga kročila površinom Mjeseca.

Američki astronauti Neil Armstrong i Buzz Aldrin postali su prvi ljudi u povijesti koji su šetali po Mjesecu. Taj događaj je na televiziji gledalo pola milijarde ljudi, a SAD je postigao konačnu pobjedu u svemirskoj utrci nad Rusijom.

S druge strane svijeta, nakon više od pedeset godina, čini se kako Dubrovnikom šetaju neki novi politički astronauti. Organiziraju oni tako redovite šetnje po gradu i ponosni su na taj uspjeh baš kao što su to bili Amerikanci kada su njihovi astronauti kročili na tlo Mjeseca. Riječ je o stranci Srđ je Grad koji svako malo pozivaju u đir po raznoraznim dubrovačkim krajobrazima. Evo baš su nedavno pozvali „sugrađane i sugrađanke u najboljim godinama“ da s njima u subotu šetaju po Lokrumu. Da je riječ o ozbiljnoj šetnji govori i najava u kojoj je precizno navedeno kojim predjelima se šeta kao i podatak da je uz šetnju organizirano stručno vodstvo srđevaca.

Nije ovo njihova prva šetnja, dapače čini se kako je navedenoj ekipi šetnja glavni politički alat pa svako malo pozivaju građane na raznorazne ture. Pomislio bi čovjek kako je riječ o nekim profesionalnom rekreacijskom društvu, a ne političkoj stranci. Brojne su prednosti hodanja i aktivnosti u prirodi, ipak ne treba tako olako odbaciti dobrobiti boravka na otvorenom. Ali zašto to mora imati politički predznak? Zašto je jednoj političkoj stranci to jedan od glavnih alata za artikuliranje poruka? Ok, vjerojatno na neki svoj aktivistički i pomalo gerilski način žele osvijestiti građane o važnosti javnog prostora.

Nekih ozbiljnijih poruka i rješenja, kako to inače ide u političkom svijetu, od njih nismo odavno čuli. Evo primjerice upravo se nedavno pokrenula rasprava o ukidanju apartmana. Nitko iz Srđ je Grad nije komentirao što misle o tome, nisu kritizirali niti predložili svoje ideje treba li smanjiti broj apartmana, zabraniti otvaranje novih, rekategorizirati postojeće… Možda pak tijekom šetnje iskristaliziraju se neke ideje pa naknadno obavijeste javnost što je njihov stav o ovom važnom pitanju.

Nije ni na ideološkom polju po pitanju Srđevaca sve načisto. Šetali su i na Dan antifašističke borbe 22. lipnja od parka Gradac pa do Gruža, uz stručno vodstvo. Taj dan kada se treba prisjetiti ustanka protiv zla u Hrvatskoj čija se važnost danas nerijetko relativizira, Srđevci su odlučili baciti đir bez nekih jasnih poruka. Naznačili su u tadašnjem pozivu zabavu, fizički i društvenu aktivnost, ali o antifašističkoj borbi i pobjedi nad naci fašizmom ni riječi. Ne zna se jesu li tijekom šetnje obišli Spomen grobnicu antifašističkih boraca na Boninovu pa barem tako dali na značaju tom datumu koji je bio povod za šetnju. Možda ipak nisu htjeli šetače opterećivati ideološkim i teškim temama. Valjda očekuju kako će u povijesti ostati zapamćeni kroz svoje šetačke aktivnosti pa će u budućnosti imati priliku slavodobitno spomenuti ‘E to je nama naša šetnja dala’.

Šetnja je pozitivna za duh i tijelo, a kako vidimo kod Srđevaca šetnja je nešto za što se jako zauzimaju, o čemu govore, ipak su nešto vodili, nečim su upravljali… Samo što oni šetnjom zapravo stavljaju prigušivač pored svog političkog okidača. Lijepo je biti u pokretu i na svježem zraku, ali to treba biti na margini djelovanja jedne stranke. Šetati, umjesto ukazivati na prave probleme. Hodati, umjesto slati jasne političke poruke, znači u suštini samo jedno – voditi politiku nezamjeranja.