
Je li Odisej lutao Jadranom? Jasen Boko novim istraživanjima ponovno otvara pitanje Homerove geografije
Je li Jadran more na kojemu se odvijala Odisejeva pustolovina? Gdje su se nalazili otok nimfe Kalipso, Kiklopova zemlja i otok čarobnice Kirke? I zašto Homerovi opisi vjetrova, plovidbe i geografskih obilježja možda upućuju upravo na istočnu obalu Jadrana? Ta pitanja u središtu su istraživanja Jasena Boke, koji u drugom, dopunjenom i izmijenjenom izdanju knjige „Tragovima Odiseja: Kako je nestašni Penelopin suprug lutao Jadranom” donosi nove argumente u prilog tezi da je slavni Homerov junak svoje desetogodišnje lutanje proveo upravo na Jadranu.
Boko je svoju tezu prvi put predstavio u istoimenoj knjizi 2012. godine, za koju je dobio nagradu Kiklop za najbolje publicističko djelo. Četrnaest godina poslije vraća se Odisejevoj ruti s novim istraživanjima, putovanjima i otkrićima, dodatno propitujući uvriježena tumačenja Homerove geografije. Njegova polazišna točka nije unaprijed postavljena pretpostavka, nego usporedba Homerovih opisa s geografskim, klimatskim i pomorskim obilježjima prostora koji se tradicionalno povezuju s Odisejevim putovanjem.
Jedan od ključnih argumenata odnosi se na poznavanje vjetrova i pomorskih prilika. Prema Bokovu tumačenju, Homer ne govori o vjetrovima općenito, nego precizno opisuje četiri glavna mediteranska vjetra: maestral, jugo, buru i levant. Njihovo djelovanje i smjerovi plovidbe, smatra autor, najbolje odgovaraju upravo Jadranu.
„Maestral je prijateljski vjetar koji vodi na Itaku, jugo neprijateljski jer ga udaljava od nje. Maestral jedino iz Jadrana vodi na Itaku”, objašnjava Boko, kojemu su upravo Homerovi opisi vjetrova i plovidbe jedan od najvažnijih oslonaca u rekonstrukciji Odisejeva puta.
Dodatni argument vidi u Homerovu spominjanju „nepoznatog arhipelaga”. Prema Bokovu mišljenju, Jadran je u Homerovo vrijeme bio jedino takvo more na Mediteranu, dok su ostala područja već bila poznata Ahejcima. Upravo zato smatra da tradicionalno smještanje Odisejevih pustolovina na Siciliju i u njezinu okolicu ne odgovara dovoljno precizno Homerovim geografskim opisima.
Boko pritom pojedine epizode iz „Odiseje” povezuje s današnjim jadranskim lokalitetima: Hvar s Kiklopom Polifemom, Korčulu s čarobnicom Kirkom, Omiš s Lestrigoncima, a Mljet s otokom nimfe Kalipso. Posebno mjesto u njegovoj interpretaciji zauzima Mljet, koji smatra Homerovom Ogigijom, otokom na kojemu je Odisej proveo sedam godina uz nimfu Kalipso.
„Mljet je meni najljepši mediteranski otok”, istaknuo je Boko, naglašavajući kako upravo njegov geografski položaj omogućuje logičan nastavak Odisejeva putovanja prema Krfu i Itaci. Krf pritom smatra jednom od najčvršćih točaka Homerove geografije, jer se nalazi na izlazu iz Jadrana i važan je i u „Odiseji” i u „Epu o Argonautima”.
Novo izdanje knjige donosi i dodatne uvide u istraživanja Aristida Vučetića, geodeta iz Vele Luke koji je desetljećima proučavao mogućnost da se Odisejeva lutanja smjeste na Jadran. Boko je u novom izdanju posebnu pozornost posvetio Vučetićevu radu, pronađenoj knjizi s njegovim crtežima i ilustracijama Odisejeva putovanja te njegovu doprinosu razvoju jadranske interpretacije Homerova epa. Pritom podsjeća i na ranija razmišljanja Grge Novaka o istoj temi.
Autor se osvrće i na pitanje zašto je Sicilija stoljećima bila prepoznata kao prostor Odisejevih pustolovina. Prema njegovu tumačenju, važnu ulogu u tome imala je grčka kolonizacija Sicilije i južne Italije tijekom 8. stoljeća prije Krista. U tom je kontekstu Odisej postao mitski junak koji je „otkrio” te prostore, čime je njegova priča dobila i političku i identitetsku dimenziju. Takva interpretacija, smatra Boko, objašnjava kako su se pojedina geografska tumačenja tijekom stoljeća učvrstila, neovisno o tome koliko odgovaraju Homerovim opisima.
Boko pritom ne pokušava svaku epizodu „Odiseje” prikazati kao povijesnu činjenicu. Naprotiv, razlikuje moguće geografske i povijesne temelje od mitoloških elemenata koji su se razvijali i mijenjali usmenom predajom. Likovi poput Kirke, primjerice, mogli su nastati iz sjećanja na stvarne ljude i događaje, dok su priče o ljudožderima, barbarima i opasnim otocima mogle biti oblikovane i kroz predaje pomoraca i trgovaca.
U novom izdanju dodatno je obrađena i priča o Argonautima, koju Boko smatra usko povezanom s Odisejevim putovanjem. Povezivanje dvaju velikih antičkih putničkih epova otvara širu perspektivu o poznavanju Jadrana, pomorskim putovima i mjestu istočne obale Jadrana u antičkoj imaginaciji.
„Tragovima Odiseja” nije samo potraga za mjestima iz Homerova epa, nego i istraživanje mediteranskog prostora, njegove povijesti, kulture i identiteta. Spajajući putopis, mitologiju, povijest i geografiju, Jasen Boko poziva na ponovno čitanje jednog od najpoznatijih svjetskih književnih djela i preispitivanje uvriježenih predodžbi o Odisejevim lutanjima. Njegova jadranska interpretacija ne nudi konačan odgovor na pitanje gdje je Odisej plovio, ali donosi niz argumenata zbog kojih Jadran zaslužuje svoje mjesto u toj velikoj antičkoj priči.
O novim istraživanjima i drugom izdanju knjige Jasen Boko govorio je u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, u sklopu programa Dubrovačkih knjižnica „Putositnice utorkom” i Mjeseca hrvatske knjige. Okupljene je pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić.
