POTRESNO SJEĆANJE: Susjed je pucao na nas iz snajpera, tata je vikao: “Lezi, lezi”.

“Nikad neću zaboraviti te krevete po hodnicima bolničkog podruma i žene koje zapomažu– zauvijek će mi to ostati u sjećanju. Brojne žene koje su jaukale u tamnim hodnicima podruma zapravo su bile trudnice. To vam potresno sjećanje nitko ne može izbrisati.” Iskreno je ispričala za Soundset Ragusu svoje sjećanje na 1. listopada Orlanda Prkačin kojoj ovaj datum uvijek izaziva grč u želucu. Bila je to potpuno nepoznata situacija, takva da zapravo nitko nije znao kako se ponašati. Medicinske sestre molile su sve pokretne bolesnike da pomognu tim jadnim ženama.

Prošlo je već 35 godina, a sjećanja mnogih na 1. listopada svježa su kao da se sve jučer dogodilo. Orlanda je tada imala samo 16 godina i zbog zdravstvenih razloga bila je hospitalizirana u dubrovačkoj bolnici. Za Soundset Rausu ispričala je svoja sjećanja na da dan koji, kaže, nikada neće zaboraviti.  U podrum su dolazile žene s malim bebama, kao i trudnice, a plač je odzvanjao podrumskim hodnicima. Tada šesnaestogodišnjakinja, iako u bolnici, pomagala je jednoj trudnici da dođe do wc-a.

“Plakala i od bolova i zbog toga što nije znala što se događa s njezinim ukućanima, nije imala nikakve informacije. U isto vrijeme dolazile su i druge žene s malim bebama, dovozili su ih u krevetima. Bebe su glasno plakale, onako kako plaču novorođenčad. To mi je bilo najpotresnije.” emotivno se prisjeća naša sugovornica.

“Gađali su obavještajni centar, a mi smo gledali kroz prozore”

Tog jutra bila je hospitalizirana u dubrovačkoj bolnici kad je zajedno s drugim pacijentima u bolnici čula zvuk granata. “Vidjeli smo to jutro da se nešto događa. Svi smo bili na prozorima. Pošto je u blizini bolnice bio obavještajni centar blizu, neprijatelji su gađali upravo taj obavještajni centar”, prisjeća se.

Iako je bilo jako puno pacijenata, medicinsko osoblje tražilo je od svih pokretnih pacijenata da pomognu ženama koje su, usred granatiranja, trebale roditi.

“Ništa se ti, sestro, nemoj bojati”

Konačno, usred ratnog kaosa Orlanda je trebala biti otpuštena iz bolnice trebalo ju je izvesti iz bolnice, znala je da će netko doći po nju, ali nije znala tko. Dobila je samo uputu da će po nju doći neko vozilo i da najbrže što može trči prema njemu. Vozilo je stiglo, vrata su se otvorila i ugledala je svog brata.  Osamnaestogodišnjak, u gardijskoj odori, s trakom oko glave i šahovnicom.

“Pitala sam se, pa kako je on odrastao preko noći.” Jučer smo doma pričali o nekim našim djetinjarijama, a sad je u vojničkoj odori došao po mene i rekao: “Ništa se ti, sestro, nemoj bojati.” Uspjeli su doći do doma, do Zlatnog potoka, pod granatama.

Snajper iznad Zlatnog potoka: “Lezi, lezi”

Ratni dani u Zlatnom potoku sjećaju je na zvuk sirena i druženje s prijateljicama u šupi, gdje su se skrivale. Jedan je dan, kaže, posebno ostao u sjećanju – dan kada je snajperist gađao po naselju iznad Zlatnog potoka. Stradali su susjedi u obližnjoj zgradi. “Sjećam se samo tate koji je došao s položaja i rekao mi – lezi, lezi. Ležala sam na kuhinjskom podu, svi smo ležali po kući”, kasnije smo doznali da je taj snajperist koji je pucao po nama bio susjed.

“Pjesme su nas držale u tim momentima”

Usred straha i neizvjesnosti  snagu su crpili i iz glazbe. Posebno mjesto u sjećanju čuva pjesma dubrovačkih rokera “Svi smo dio sna”, koja je bila himna njezine generacije u najtežim trenucima. “Pjesme su nas držale u tim momentima”, sjeća se ona.

“Jedno veliko hvala na slobodi i na životu naše djece”

Na kraju svog svjedočanstva, Orlanda upućuje poruku generacijama koje taj listopad 1991. nisu proživjele ili su bile premlade da ga pamte. Smatra da danas mnogi ne znaju, ili zaboravljaju, kakav je to bio trenutak – i koliko je hrabrosti branitelja bilo potrebno da ga Dubrovnik preživi.

“Zahvaljujući svim tim hrabrim braniteljima, danas mi i naša djeca imamo sretnije, mirnije odrastanje i naš život.  Samo želim reći da im hvala – veliko, veliko hvala na slobodi i na životu naše djece i svih nas”, zaključuje Orlanda Prkačin.

Foto: Pavo Urban