MISTERIJ DUBROVAČKOG PORTUNA Grofica je kuću ostavila „na korist siromaha Gruža i Lapada“, što je s njom danas?

Iznad portuna jedne kuće u srcu Dubrovnika već više od stoljeća stoji da ju je grofica Ana Pozza Giorgi oporukom najavila ostaviti „na korist siromaha Gruža i Lapada“. Kuća je i danas puna stanara, dio prostora koristi se turistički, a jedan stan još uvijek ima socijalnu namjenu. Što se u više od 120 godina dogodilo s neobičnom dubrovačkom ostavštinom i vrijedi li njezina izvorna namjena i danas?

U Ulici Nikole Božidarevića, na jednoj od starih kuća unutar dubrovačke povijesne jezgre, iznad ulaza stoji natpis koji lako može proći nezapaženo ako čovjek ne podigne pogled:

„Zavještaj Ane Grofice Pozza Giorgi na korist siromaha Gruža i Lapada“

Iznad natpisa nalazi se i grb obitelji Pozza Giorgi. Danas je to zgrada u kojoj žive ljudi. U njoj su obiteljski stanovi, ali i apartmani. Život se, kao i u mnogim starim gradskim kućama, kroz desetljeća mijenjao, dok je kamen iznad portuna ostao čuvati jednu sasvim drugu priču.

A tko je bila Ana, odnosno Ane, grofica Pozza Giorgi? Riječ je o Ani Giorgi-Bona, rođenoj Pozza, koja je živjela od 1822. do 1899. godine. Bila je pripadnica dubrovačke vlasteoske obitelji Pozza i supruga Marina Giorgi-Bone, političara i odvjetnika. U izvorima se spominje i pod nadimkom „Ane Mala“, a suvremenici je pamte kao dobrotvorku.

Njezino je vrijeme bilo vrijeme velikih promjena. Dubrovnik više nije bio Republika. Nakon pada Republike 1808. godine grad je u 19. stoljeću prošao kroz francusku, a potom austrijsku upravu. Stari plemićki sloj postupno je gubio društvenu i političku moć, dok su se mijenjali gospodarstvo, način života i sam izgled grada.

Istodobno, Dubrovnik je i dalje imao izražene socijalne razlike. Gruž i Lapad, koji su danas sastavni dijelovi urbanog Dubrovnika, tada su bili prostorno i društveno znatno udaljeniji od Grada. Gruž se tijekom 19. stoljeća sve više razvijao kao važno prometno, lučko i gospodarsko područje, dok su u njemu živjeli brojni radnici, obrtnici, pomorci i njihove obitelji.

U takvom je društvu dobrotvorstvo imućnijih Dubrovčana bilo dio šire tradicije pomaganja siromašnima. Ostavština Ane Pozza Giorgi upravo je jedan takav primjer.

Prema zapisu koji je sačuvan na samoj zgradi, njezina je imovina trebala služiti kao izvor pomoći „siromasima Gruža i Lapada“. Povijesni zapisi potvrđuju da je Ana bila poznata po dobrotvornim prilozima. U jednom dokumentiranom slučaju, primjerice, nakon smrti Nikše Gradija 1894. godine, zabilježeno je da je Ana Pozza Giorgi darovala 15 forinti „na uhar siromaha“.

Jedan zapis o kući u Božidarevićevoj ulici navodi i konkretnu namjenu: prihod od najma stanova u toj zgradi bio je namijenjen pomoći siromašnima Gruža i Lapada. Tu se današnji prolaznik može zapitati koliko se toga promijenilo, a koliko je zapravo ostalo isto.

Jer danas u toj kući ponovno žive ljudi. Neki su ondje godinama, neki su možda naslijedili stanove, neki su došli kasnije. Za neke ne znamo jesu li Gružani ili Lapađani u onom smislu u kojem je to prije više od stoljeća bilo zapisano na fasadi. Ne znamo ni njihove obiteljske priče, niti ih treba pretpostavljati.

Znamo, međutim, da jedan stan i danas ima namjenu povezanu sa socijalno ugroženim osobama. Ne znači to da su ljudi koji ondje žive „siromašni“. Socijalna ugroženost i siromaštvo nisu isto, baš kao što ni vrijednost čovjeka nikada nije određena njegovim imovinskim stanjem.

Možda je upravo u tome zanimljivost ovog starog natpisa. Prije više od stotinu godina jedna je Dubrovkinja odlučila dio svoje imovine ostaviti kao trajnu pomoć ljudima koji su tada živjeli na rubovima gradskog života. Danas na istom mjestu žive neke nove generacije, dok se iznad njihovog ulaza još uvijek čita njezina poruka.

Ne treba pritom od starog natpisa stvarati ni romantičnu legendu ni optužnicu. On je jednostavno trag jednog vremena. Trag vremena u kojem su se bogatstvo, plemstvo, nasljedstvo i dobrotvorstvo često isprepletali. Vremena u kojem je pojam „siromaha“ imao drukčije društveno značenje nego danas. I vremena u kojem su se ostavštine pojedinaca znale pretvarati u svojevrsne male fondove za pomoć zajednici.

Ana Pozza Giorgi umrla je 1899. godine. Njezina je osmrtnica sačuvana u fondu Ernesta Katića u Državnom arhivu u Dubrovniku, a njezino ime i danas stoji na kamenu, iznad jednog dubrovačkog portuna. Možda je to i jedan od zanimljivijih načina na koji povijest ostaje živa — ne samo u knjigama, arhivima i muzejima, nego i tamo gdje ljudi svakodnevno otključavaju vrata svojih stanova.

Ako ste konzervatori, restauratori, vlasnici, stanari, socijalno ugroženi, Gružani, Lapađani — ili jednostavno Dubrovčani koji poznaju priču ove kuće — pišite nam svoje mišljenje u komentarima.

Znate li još nešto o ostavštini Ane Pozza Giorgi?

Znate li kako je ova kuća kroz desetljeća funkcionirala i kome su stanovi bili namijenjeni?

Možda upravo današnji stanari i susjedi znaju dio priče koji nije zapisan u arhivima.