CVIJET KOJI JE OSVOJIO GRAD Kako je dubrovački gospar postao najveći hit ljeta

Dubrovački gospar ovoga je ljeta posvuda – u kosi, na bursama, majicama, šugamanima i naušnicama. Pojavio se na festivalskim odorama, postao jedan od najtraženijih suvenira sezone, a dobio je čak i svoj sladoled. Nekada samozatajan stanovnik starih đardina, u samo nekoliko mjeseci prerastao je u novi neslužbeni simbol Grada.

Njegov veliki trenutak stigao je s vizualnim identitetom 77. Dubrovačkih ljetnih igara, koji potpisuje Saša Šekoranja. Spojen s likom Ivana Gundulića i prepoznatljivom festivalskom estetikom, cvijet karakteristične ružičaste boje brzo je sišao s plakata i preselio se na Stradun.

Danas ga nose festivalske hostese, Dubrovkinje njime ukrašavaju odjevne kombinacije, a pojedini predmeti s njegovim motivom rasprodaju se čim stignu. Za popularne kopče stvarali su se redovi, dok upiti dolaze iz Zagreba, drugih krajeva Hrvatske, pa čak i iz Amerike.

Na društvenim mrežama pojavila se i šala kako ovoga ljeta, ako ne nosite gospara, niste prava gospođa. Iza ovoljetnog fenomena stoji i Mirjana Kaznačić, nekadašnja dugogodišnja ravnateljica Osnovne škole Lapad i zaljubljenica u cvijeće, koja dubrovačkog gospara više od trideset godina uzgaja u obiteljskom đardinu na Pelinama.

Njezina priča o gosparu počela je krajem osamdesetih godina, kada ga je prvi put ugledala u đardinu prijateljice Iride. Bio je skriven u kantunu, ali dovoljno poseban da ga odmah primijeti.

– Njezina pokojna majka poklonila mi je grančicu. Čuvala sam ga, brinula se o njemu i s vremenom je postao dio našega života – prisjeća se Mirjana.

Posebno mjesto u obiteljskoj priči dobio je 1995. godine. Prije odlaska u rodilište Mirjana je supruga zamolila da dobro pazi na gospara. Kada se vratila kući sa sinom, dočekao ih je potpuno rascvjetan.

– U svoj toj ratnoj strahoti bio je znak nečega lijepoga i posebnoga. Kao da nas je dočekao i zaželio nam dobrodošlicu. Od toga trenutka postao je dio naše obiteljske priče.

Procvao je tada ranije nego što je za njega uobičajeno. Otad obitelj Kaznačić svake godine iščekuje hoće li se ponovno osuti cvjetovima uoči rođendana. Mirjana kaže da ih još nikada nije razočarao.

A iz obiteljskog đardina gospar je prvi put snažnije zakoračio u javnost kada je televizijska vrtlarica Kornelija Benyovsky Šoštarić došla snimati emisiju „Najljepši vrtovi Dubrovnika“.

– Čim je ušla, zastala je ispred njega i upitala koji je to cvijet. Kada sam joj rekla da je dubrovački gospar, začudila se jer ga nije poznavala, a ona je zaista enciklopedija cvijeća. Provjerila je podatke, čula našu priču i toliko se oduševila da mu je odlučila posvetiti poseban dio emisije – govori Mirjana.

Nakon emitiranja počeli su stizati pozivi iz cijele Hrvatske. Neki su gledatelji tek tada otkrili da ga već godinama imaju u svojim vrtovima, ali nisu znali njegovo ime. Drugi su odmah poželjeli sadnicu.

Dubrovački gospar, latinskog naziva Justicia carnea, zapravo potječe iz Brazila. Pretpostavlja se da su ga u naše krajeve donijeli dubrovački pomorci, koji se s putovanja nisu vraćali samo sa zarađenim soldima nego i s voćkama, biljkama i drugim ljepotama dalekih krajeva.

Ne zna se pouzdano tko mu je dao lokalno ime. Jedni ga povezuju s njegovom posebnom ružičastom bojom, drugi u obliku cvijeta vide gospara koji se klanja, dok treći smatraju da je ime dobio zbog svoje nenametljive elegancije.

– Voli hlad i skrivena mjesta. Decentan je i nenametljiv, ali ga ipak morate primijetiti. To je jedna od karakteristika dubrovačkog karaktera – biti nenametljiv, a opet uočljiv. On se jednostavno ponaša gosparski – objašnjava Mirjana.

Upravo je ta kombinacija ljepote, lokalnog imena i pomalo zaboravljene povijesti omogućila da cvijet ovoga ljeta postane mnogo više od ukrasa. Gospar je pronašao put do mode, nakita, suvenira i sladoleda, ali njegov najveći povratak ipak se događa ondje gdje je priča počela – u đardinima.

Mirjana je dosad podijelila više od 190 sadnica i sada čeka kome će pripasti jubilarna, dvjestota. Ne prodaje ih, nego daruje, uz želju da novi vlasnici jednoga dana i sami odrežu nekoliko grančica i nastave ih dijeliti.

Gospar se tako vratio u brojne privatne vrtove, ali i u neke od važnih gradskih prostora. Posađen je u đardinu Dubrovačke gimnazije, u Hotelu Kazbek i Kući Bukovac, a trebao bi stići i u Florin dom u Lapadu.

– To mi je posebno važno. Nije ostao samo motiv na plakatu, nego se zaista vratio u đardine. Nakon što sam podijelila gotovo 200 grančica, moj je gospar sve ljepši i ponovno je sav procvjetao. Dobrota se vraća, a biljke to osjećaju – uvjerena je Mirjana.

Sada želi da gospar ne nestane sa završetkom festivalske sezone. Smatra da bi trebao ostati trajni simbol Igara i postati jedan od prepoznatljivih dubrovačkih suvenira.

– Ne mogu zamisliti iduće ljeto bez njega. Trebalo bi ga sačuvati kao trajni simbol jer ljudima zaista čini radost. Unikatan je, poseban i pravi gospar.

Cvijet koji je Mirjanu prije više od trideset godina dočekao nakon povratka iz rodilišta danas više nije samo njezina obiteljska uspomena. Ovoga je ljeta izašao iz đardina, osvojio Stradun i postao zajednička dubrovačka priča.

– Ponovno me razveselio, ali sada više nije samo moj. Postao je jedna opća dubrovačka radost i ljepota. I ostat će još godinama, sigurna sam u to.

Foto: DLJI / Mirjana Kaznačić