Maškare u Dubrovniku: Brojni su zaboravljeni običaji: repaši, zvončari, maskirani ophodi, obredno oranje sela

Maškaravanje u Dubrovniku ima mnogo dublje korijene nego što se danas obično misli. Iako ga najčešće povezujemo s pokladnim zabavama i povorkama, njegovo značenje nekada je bilo puno ozbiljnije i imalo jasnu društvenu funkciju.

Kako objašnjava etnolog Ivica Kipre, dubrovački karneval može se pratiti još od srednjeg vijeka, ali njegove ideje sežu i u antičke obredne tradicije.

„Kad govorimo o maškaravanju, ne govorimo samo o zabavi. Ono ima duboke korijene u obredima plodnosti i obnove prirode. Maske su bile simboli života, smrti i ponovnog rađanja“, ističe Kipre.

Tri najstarije dubrovačke maske

Najstariji tragovi maškara u Dubrovniku vezani su uz tri tradicionalna lika: Čoroje, Turicu i Vilu.

Turica je povezana s animalnim svijetom i plodnošću pa je neki istraživači povezuju s bivolom, drugi s jelenom ili kravom. Čoroje je tamnog lica, s toljagom i vunenim odijelom te nosi elemente podzemnog, htonskog svijeta. Vila, s druge strane, predstavlja obnovu i rađanje prirode.

„To nisu urbane maske nego pastoralne. One pripadaju starim stočarskim zajednicama i simboliziraju novu godinu, plodnost i opstanak zajednice“, objašnjava Kipre.

Slične maske postoje i danas u jugoistočnoj Europi, što pokazuje koliko je tradicija stara i rasprostranjena.

Karneval kao sigurnosni ventil društva

U Dubrovačkoj Republici maškare nisu bile samo dopuštene nego i poželjne. Vlast je u njima prepoznavala način da čuje što narod misli.

„Karneval je bio trenutak kada si smio reći ono što inače ne bi smio. Moglo se kritizirati vlast, izrugivati društvu i izbaciti nezadovoljstvo. To je bio oblik društvenog čišćenja“, kaže Kipre.

Republika je time, dodaje, zapravo upravljala zajednicom jer se napetost ispuhivala kroz smijeh i šalu, a ne kroz sukobe.

Razlika između pučkih i plemićkih maškara

Dok je puk maskiran hodao ulicama i izvodio nepodopštine, plemstvo je imalo vlastite, zatvorene zabave.

Mladi plemići znali su maskirani pjevati podoknice ispod prozora djevojaka, često i podrugljive pjesme, ali sve unutar društvenih pravila.

Kasnije dolaze i renesansne maske iz Italije – Kolombine, Pulcinelle i Arlekini – dok je jedna od najraširenijih bila maska domino, koja je zapravo predstavljala parodiju redovničkog habita i kritiku crkvenih pravila.

Kad maska znači slobodu

U antropološkom smislu maska je imala vrlo konkretnu ulogu.

„Maska je drugo ja. U društvu gdje je sve bilo strogo određeno, ona je omogućavala da čovjek bude ono što inače ne smije biti“, kaže Kipre.

Zato su maškare bile i vrijeme plesa, jela i zabave, ali prije svega – slobode.

Običaji koji su gotovo nestali

U okolici Dubrovnika postojali su i brojni danas zaboravljeni običaji: repaši, zvončari, maskirani ophodi, simboličke borbe pa čak i obredno oranje sela radi zaštite zajednice.

Poklade su bile vezane i uz blagdan sv. Vlaha, a neke su se tradicije nastavile i u korizmi, poput igre lopižice u kojoj su sudionici zatvorenih očiju pokušavali pogoditi vrećicu s pijetlom – simbolom pokladnog vremena.

Danas su maškare ponajviše zabava, ali nekad su bile prostor slobode. U njima se moglo reći ono što se ostatak godine šutjelo, izrugati pravilima i nakratko postati netko drugi.

„Kultura nestaje kad prestane biti potrebna zajednici. Ali prije nego nestane, važno ju je razumjeti“, zaključuje Kipre.

Foto: Dubrovački muzeji

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija