Jesu li nove hrvatske riječi smiješne ili potrebne? Pitali smo omiljenu dubrovačku profesoricu

Narubno, dohvatnica, presudnik – tri su riječi koje su ovih dana proglašene najboljim novim hrvatskim riječima na natječaju za Nagradu „Dr. Ivan Šreter“ i u vrlo kratkom roku izazvale brojne reakcije. Dok ih jedni pokušavaju uvesti u svakodnevni govor, drugi ih dočekuju s podsmijehom.

Gdje je granica između potrebne jezične inovacije i forsiranja, pitali smo omiljenu dubrovačku profesoricu hrvatskog jezika Maju Milošević, koja bez zadrške kaže – treba pokušavati, ali ne pod svaku cijenu.

“Volim što se izmišljaju nove hrvatske riječi jer se jezik mora osvježavati. Previše je tuđica i dobro je da se pokušava pronaći naše rješenje”, govori, ali odmah dodaje kako problem nastaje u načinu na koji se te riječi promoviraju.

“Ne bi trebalo davati nagrade prije nego što riječ zaživi u svakodnevnom govoru. Ne možeš nešto proglasiti najboljim, a da to ljudi uopće ne koriste.”

Upravo tu, kaže, nastaje jaz između struke i stvarnog jezika. Jer jezik, podsjeća, ne živi u natječajima nego među ljudima.

“Treba pustiti da narod odluči. Ako riječ zaživi, zaživi. Ako ne – neće i gotovo. Naš narod teško prihvaća novosti i radije će koristiti tuđice nego pokušati s novim riječima.”

Da otpor prema novim riječima nije ništa novo, pokazuju i primjeri iz prošlosti.

“Imali smo ‘dalekovidnicu’ za televiziju, ali ona nikada nije zaživjela ozbiljno, nego se koristila više u novinarskom smislu – onako pomalo podrugljivo. Kad bi netko htio biti ironičan, rekao bi da se nešto pojavilo na dalekovidnici. Isto je bilo i sa ‘zrakomlatom’ za helikopter.”

S druge strane, ima i primjera koji su uspjeli – ili su se barem vratili u upotrebu.

“Rukohvat smo prihvatili bez problema. Brzojav je zamijenio telegram. Dakle, moguće je, ali treba vremena i prirodan put.”

Kada su u pitanju najnoviji prijedlozi poput “dohvatnice”, “presudnika” ili “narubno”, profesorica kaže da nisu svi loši.

“Dohvatnica mi se sviđa, ima logike. Narubno isto, to mi zvuči baš hrvatski. Presudnik je već upitan jer zapravo ne opisuje točno što VAR radi.”

Dodaje i kako je ključ uspjeha da riječ mora “sjesti”.

“Važno je da zvuči prirodno, da legne u uho. Ako ljudi moraju razmišljati kako će je izgovoriti, teško će zaživjeti.”

Neke riječi, priznaje, zvuče i simpatično.

“Gladoljut mi je zabavan jer opisuje stvarno stanje. Domoškolovanje je potpuno jasno. Ali ima i onih koje su jednostavno – previše.”

Poseban problem vidi u tome što se mnoge nove riječi doživljavaju kao šala, pogotovo na društvenim mrežama.

“Za početak je možda smiješno, ali to ne znači da neće jednog dana ostati. Bitno je pokušavati.”

Ipak, upozorava da ne treba sve prevoditi pod svaku cijenu.

“Ja sam uvijek za hrvatsku riječ. Ali ona mora doći među ljude. Ako je narod prihvati, ostat će. Ako ne – neće i to je sasvim u redu.”