Alisa u zemlji (anti)fašizma i kakve veze s tim ima Thompson

Nakon što su naši rukometaši osvojili broncu na Europskom prvenstvu, danima sam čitala i slušala ekipu kako ismijava njihov naglasak, preispituje njihovo podrijetlo, raduju se što im je pjesma zabranjena na turniru, zabranjuju im omiljenog izvođača, podsmjehuju se njihovim sportskim uspjesima, ismijavaju njihov intelekt… Ako to nije fašizam, objasnite mi, molim vas, što je?

Slučaj rukometaša i Thompsona ogolio je fašizam ekstremne ljevice u Hrvata koji već duže vrijeme stvara nepodnošljivi pritisak diljem lijepe naše. Osim toga, slučaj je egzaktni dokaz da se zabranama problem ne rješava, već produbljuje. Iako se nazivaju antifašistima, način na koji koriste javni prostor, panika koju uporno šire, poruke koje nedvosmisleno šalju, po definiciji otkrivaju političku ideologiju koja s antifašizmom nema ništa.

Slučaj Thompson priča je koju je, zapravo, vrlo jednostavno sagledati iz objektivnog kuta. Po svemu pročitanom i viđenom u dugoj i uspješnoj karijeri popularnog pjevača, Thompsona smatram biznismenom koji od svog umjetničkog rada ostvaruje izvanredan profit, a pritom koketira s fašizmom. Ne vjerujem u njegovo domoljublje, barem na način na koji ga on predstavlja, niti me zanima njegova glazba, a pogotovo njegov vokal koji me gotovo uvijek natjera da promijenim radijsku postaju. Istodobno, teško je reći da su sve Thompsonove pjesme grozne, pogotovo kad ih izvodi netko drugi, neki bend na vjenčanju ili klapa na susretu. Lijepa li si je zaista prekrasna domoljubna pjesma, a potom Moj dida i ja i mnoge druge. Hoću li slušati Thompsona – ne daj Bože, hoću li se rugati onima koji ga slušaju –  ne daj Bože. Osobno poznajem čitav niz ljudi koji su i pametni i obrazovani, a obožavaju Thompsona. Shvaćate li koliko je apsurdno uopće pisati ovo što sad pišem?

A to pišem jer su današnji antifašisti, pod čijim se imenom hrvatska ljevica okuplja i predstavlja, putem zaboravili na neke od osnovnih značajki suvremenog antifašizma. Zaboravili su na prihvaćanje različitosti, na slobodu govora i izražavanja, na jednakost i toleranciju predstavljajući se da su bolji, pametniji i važniji od drugih. Dok ljevica uporno sužava definiciju antifašizma, definiciju fašizma širi do neslućenih razmjera. Tako su danas fašisti svi koji slušaju Thompsona i oni koji su desničari po svjetonazoru, fašisti su i oni konzervativnih stavova, fašisti su nedvojbeno oni koji su uživljeni u nacionalni identitet pa čak i oni koji vjeruju u Boga, imaju obitelj… Ukratko, svi koji ne razmišljaju kao ljevica proglašeni su fašistima. 

Primjera je bezbroj, ali izdvojit ću izrazito loše artikuliran komentar Tese Goldstein prilikom gostovanja na RTL Direktu, nakon tzv. antifašističkog prosvjeda u Zagrebu. Komentar koji me, malo je reći, ostavio bez teksta.

„Radi se o protestu koji viče protiv svih onih vrijednosti kojima smo svjedočili zadnjih par mjeseci (…). Protiv onih koji se propagiraju kao veliki Hrvati, protiv onih koji vide vrijednosti u Bogu, obitelji i domoljublju što je zapravo prikriven sustav vrijednosti. Ispod toga leži jasna mržnja prema drugima i drugačijima i prema tome se treba vrlo jasno postaviti“, izjavila je na televiziji  predsjednica Savjeta za antifašizam SDP-a.

Kad od predsjednice nekog radnog tijela koji se naziva antifašističkim čujete nakaradni komentar u kojem jasno i glasno, s pripadajućom gestikulacijom, ističe kako su svi oni koji vjeruju u Boga, imaju obitelji i vole domovinu fašisti, morate priznati da je skroz legitimno zapitati se u koju točno zemlju čudesa smo svi skupa zalutali?

Ljevičarski fašisti danas precizno i s puno konstantne vokalne agresije inzistiraju na moralnom okviru kojeg su sami postavili. Umjesto političke rasprave i uvažavajuće retorike, ljevica u javnom prostoru koristi jezik moralne osude. Oni koji ne misle kao ljevica nisu samo u krivu, oni su nazadni, glupi, neobrazovani i, u konačnici, obični fašisti, a pritom vrše pritisak na institucije da takve oblike razmišljanja i ponašanja osude.

Ako na takvu moralnu ucjenu ne pristaneš, ako takve teze na bilo koji način preispituješ, automatski dobiješ osudu, tvoj stav se tumači kao neznanje, glupost i moralni nedostatak. Ako kažeš da se ne slažeš s idejom da su vjernici fašisti, završit ćeš na streljanju bez suda, optužen za sudioništvo i propagiranje zla.

Cijeli taj igrokaz nastao je u gorljivoj želji da se HDZ makne s vlasti i to baš u vrijeme kad je HDZ-ova vlast, gonjena proeuropskim politikama i strogim EU pravilima, Hrvatsku učinila u tranzitno društvo koje vidno izlazi iz mračne, balkanske korumpirane političke kaljuže. Hrvatsku se još uvijek ne može nazvati kompletno uređenom zemljom, ali idemo prema tome. Pritom griješimo, ali na greškama i učimo. Brojni Hrvati koji su u posljednjem desetljeću iselili u druge europske zemlje, danas se vraćaju u domovinu. Govorim o javno dostupnim podacima, u posljednje tri godine u RH vratilo se više od 30 tisuća iseljenika, a taj trend raste. Društvene mreže, a posebno TikTok, pune su osobnih svjedočanstava Hrvata koji otkrivaju kakav je zapravo život u društvima zapadnoeuropskih zemalja. Neke su stvari bolje, neke nisu.

Budući da ljevica očito nema nikakav konkretan odgovor na izazove s kojima se lijepa naša u ovom trenutku suočava, a baš jako žele doći na vlast, pokušava moralnim uzbunama okupiti i učvrstiti vlastito biračko tijelo. Hrvatska su tako revni antifašisti proglasili ustaškom tvorevinom u trenutku kad gotovo 25 tisuća Srba dolazi odraditi sezonu baš svake godine i nikome nije pala vlas s glave. U Korčuli ih ima na desetke, pitajte ih jesu li doživjeli koju neugodnost. Cajke s istoka, protiv kojih nemam baš ništa kao ni protiv Thomsponovih pjesama, treštu iz kafića i klubova, srpski izvođači nesmetano dolaze i Hrvatsku gdje imaju brojnu publiku…

Takva strategija histerije ljevici je politički korisna jer ih oslobađa odgovornosti. Umjesto konkretnih politika i rješenja nude paniku. Umjesto suočavanja sa stvarnim društvenim izazovima, proizvodi se stalna mobilizacija protiv simboličkog neprijatelja. Umjesto odgovora na pitanja migracijske krize, priuštivog stanovanja, zdravstva ili obrazovanja, kako unaprijediti životni standard, kako sačuvati slobodno tržište, ljevica se drži Thompsona i koje je boje prvo polje na zastavi.

U takvoj neprestanoj histeriji i inzistiranju da je Hrvatska proustaška država, u svakodnevnom potkopavanju povjerenja u institucije, u neprestanom iživljavanju nad bilo kim tko ne misli isto kao ljevica, prozivanju svega i svih fašistima, inzistiranju na zabranama, propovijedanju o moralnim vertikalama, ismijavanju glazbenih ukusa, patroniziranju o pameti i urbanosti, ismijavanju sportaša jer je iz Ljubuškog, ismijavanju jer je sportaš pa je ujedno i teški glupan, odlučivanju koja pjesme može, koja ne može, ponižavaju tuđih svjetonazora i stavova (…) ljevica zapravo vodi tamo gdje tvrdi da ne želi stići – u fašističko, netrpeljivo društvo puno mržnje i animoziteta.

A zašto? Zbog prevelike i gladne želje za vlasti.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: AI / Ilustracija