DAN MUŠKARACA: Zašto je Dan žena velika svečanost, a Dan muškaraca – tiha misa

Klinička psihologinja Vesna Staničić Raguž: “U brizi za prava žena ne smijemo zaboraviti muškarce”

Dok Međunarodni dan žena u mnogim zemljama dobiva gotovo status malog praznika, Međunarodni dan muškaraca često prođe znatno tiše. Zašto je to tako? Je li stvar u društvenim očekivanjima, povijesnom kontekstu ili možda u tome da muškarci manje govore o sebi, svojim potrebama i svom zdravlju?

U razgovoru povodom Svjetskog dana muškaraca, klinička psihologinja Vesna Staničić Raguž progovorila je o položaju muškaraca danas, emocionalnoj kulturi, utjecaju odgoja te zašto je važno da i muškarci dobiju prostor za vlastita prava, brige i ranjivosti.

Psihologinja Staničić Raguž ističe kako je povijesni okvir ključan za razumijevanje zašto je Dan žena snažno ukorijenjen u javnosti, dok se Svjetski dan muškaraca još uvijek nije toliko afirmirao:

„Znamo svi kakav je bio odnos između muškaraca i žena vjekovima. Žene su bile te koje su dugo vremena bile diskriminirane. Naravno da su u konačnici muškarci doprinijeli tome da prestane ta diskriminacija i da se ženama daje pravo koje im pripada.“

No upravo u snažnom i dugotrajnom pokretu za ženska prava, došlo je do blagog pomaka fokusa:

„Ne mogu reći da se zaboravilo na muškarce, ali se može reći da se u čitavom tom procesu ponekad zanemarilo da i muškarci trebaju voditi računa o svom zdravlju i o svojim pravima.“

Muškarci žive kraće, češće rade teže poslove, a rjeđe traže pomoć

Jedna od tema o kojoj se najmanje govori je – zdravlje muškaraca. Podaci globalnih i europskih zdravstvenih institucija godinama pokazuju nekoliko stabilnih trendova:

• muškarci u prosjeku žive kraće od žena,
• češće obavljaju fizički zahtjevne i rizičnije poslove,
• rjeđe posjećuju liječnika i kasnije traže stručnu pomoć,
• mentalno zdravlje muškaraca ostaje nedovoljno vidljivo u društvu.

Staničić Raguž upravo na to skreće pozornost:

„Muškarci su uvijek i danas radili teže poslove. Po statistici, oni kraće žive jer se više na poslu izgaraju i izloženi su većem riziku. To su razlozi zbog kojih trebamo voditi računa i o muškarcima.“

Muškarci se i dalje uče da emocije “nisu za njih”

Zašto muškarci rjeđe govore o svojim problemima? Zašto se često skrivaju iza humora, šale na vlastiti račun ili povlačenja?

Psihologinja smatra da je ključ u obrascima odgoja koji se prenose generacijama:

„Još uvijek se možemo susresti s ostacima učenja dječaka za njihovu buduću spolnu ulogu. Generacijama su slušali poruke ‘nemoj plakati kao curica’ i razne druge zabrane pokazivanja emocija, uz istovremenu dozvolu da budu agresivniji.“

Takve poruke oblikuju emocionalnu kulturu muškaraca:

„To su ostaci koji se danas sreću kod muškaraca koji ne pokazuju svoje emocije tako često i slobodno kao žene, i koji puno rjeđe potraže pomoć psihologa.“

No, dodaje da se svijest mijenja:

„Danas postoji sve jasnije razumijevanje da emocije treba pokazivati, bez obzira na spol. To nije znak slabosti, nego zdravlja.“

Na pitanje trebaju li muškarci svoj dan jednako naglašen kao Dan žena, psihologinja odgovara otvoreno:

„Ako govorimo o jednakosti i nediskriminaciji, onda im to ne bi smetalo. Ako otvoreno govorimo o pravima žena, jednako je u redu govoriti i o pravima muškaraca.“

Muški mjesec – Movember i važnost brige o zdravlju

Studeni je posljednjih godina postao neformalno poznat kao “muški mjesec” ili Movember, globalni pokret posvećen prevenciji raka prostate, testisa i mentalnog zdravlja muškaraca.

Psihologinja ističe da je simbolično lijepo što se upravo usred tog mjeseca obilježava i Svjetski dan muškaraca:

„Čini mi se da se ta briga za muškarce u studenom okrunila upravo proglašavanjem njihovog dana.“

Razgovor s kliničkom psihologinjom Vesnom Staničić Raguž donosi jasnu poruku:
borba za prava žena i borba za dobrobit muškaraca nisu suprotstavljeni ciljevi – oni moraju postojati paralelno.

U vremenu u kojem se glasno zalažemo za ravnopravnost, jednako je važno:

• osnažiti muškarce da govore o svojim emocijama,
• osigurati im pristup zdravstvenoj skrbi,
• poticati kulturu u kojoj i muškarci smiju biti ranjivi, tužni, uplašeni ili umorni,
• podsjetiti na to da ravnopravnost ne smije ići nauštrb ijedne skupine.

Kako psihologinja zaključuje:

„U brizi za prava žena, ne smijemo se dovesti u situaciju da muškarce obespravimo u bilo kojem segmentu življenja.“