
Umjetnički krvnik Dubrovnika opet jaše, snimio i prikazuje ‘film’ skupo plaćen kao promidžba Vučićevog srpstva
Kulturno-umjetnički zločinac prema Dubrovniku, rođeni Šoltanin bez domovine koji bira orijentaciju prema novcu, Lordan Zafranović, pojavio se s novom veleprovokacijom prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Film “Zlatni rez 42-Djeca Kozare” traje nevjerojatnih 4 sata i 10 minuta, obiluje brutalnim scenama ustaškog iživljavanja na nevinim žrtvama, prije svih, pravoslavaca. Višeminutna scena ustaškog divljanja u autobusu kod Dubrovnika u Okupaciji u 26 slika djeluje kao kamilica.
Dubrovniku se Zafranović posebno zamjerio kad je tijekom najžešćih napada na grad krajem ‘91. organizirao projekciju tog filma u Parizu, vjerojatno s porukom: Vidite kakvi su ustaše to, treba ih uništiti.
Propaganda i smeće, ne film, tako misle mnogi, i hrvatski glumci koji su imali zapažene uloge u filmu (Bitorajac i Lučev) pa nisu došli na beogradsu premijeru, a od filma se ogradio i njegov sin:
“Duboko sam razočaran da je redatelj (otac) odabrao ovaj put i ovaj način i dopustio da se film koristi u političke i propagandne svrhe. Glumci i ekipa iz Hrvatske pristupili su ovom projektu s dobrim namjerama. Ovim putem se ograđujem, distanciram i izražavam neslaganje sa stavovima, postupcima i medijskim istupima Lordana Zafranovića – stoji, između ostalog u objavi Ivana Zafranovića.
Film koji je fincirala Vučićeva mreža u Srbiji trebao je otvoriti Fest, ali ni srbijanski redatelji se ne slažu: “Dva najvažnija srpska reditelja, Goran Marković i Srđan Dragojević, tražili od kolege Zafranovića da uskrati dozvolu za prikazivanje filma na ovogodišnjem Festu.”
Sjajnu analizu autora i promidžbenog uratka dao je Gordan Malić: “Rasprave o Zafranovićevom filmu su smiješne. To nije film, pogotovo životno djelo, nema umjetničke pretenzije, u intervjuima Zafranović ne spominje prosede filma, ne tumači scenarij, sliku, glazbu, likove, ne objašnjava umjetnički postupak, umjetničke motive, nego govori o ustašizaciji suvremene Hrvatske, o klanjima i svojim “moralnim motivima”. Ukratko, kenja da bi prikrio stvarni motiv, a to je sigurna penzija. Prodao se, ali ne jeftino kao što se očekivalo.
Filmski znalci koji su pogledali film pišu da djeluje produkcijski skromno, pitaju se gdje su tolika sredstva darovana od Telekoma Srbije, javne televizije RTS, vlade Republike Srbije, vlade Republike Srpske, pa donacije s raznih strana svijeta od srpske emigracije, ili dobivene putem internetske stranice za crowdfunding i mrzitelje Hrvatske?”
Malić analizira i autora: “Dajem glavu da je sve opelješio. Obraz kojeg bi prodao ionako nema – prodao je uslugu kao Vučić/Porfirijev influencer. Malo je što se na Jasenovac svakodnevno referiraju (kao da je logor u funkciji, a drobilica drobi kosti): SPC, Vučić i Dodik, svi njihovi mediji, njihovi instituti, akademija i većina javnih intelektualaca, što je već snimljeno desetak dokumentarnih filmova o Jasenovcu manje i srednje produkcije, kao i ambiciozno-pretenciozna Dara iz Jasenovca, film pa četverodijelna serija, nego će Zafranović sada napraviti i svoju osmodjelnu.”
Zanimljivo je da Zafranović ima stan u Zagebu koji mu je dao grad. On od ratnih godina živi u Parizu, Beču i Pragu, a posljednjih godina u Beogradu i Banjoj Luci.
Malić ima zanimljiv prijedlog: “Nadavao se odvratnih intervjua po srpskim medijima punih prezira prema Hrvatskoj i ljudima koji su za nju ginuli 90-ih. Opskuran šeširdžija. I što sad? Državljanstvo mu ne možeš uzeti. Ne voli ga, ali ga ima. Zato apeliram na upravu grada Zagreba – uzmite mu taj gradski stan. Znam, niste mu ga vi dali, darovao mu ga je Milan Bandić, a asistirao Duško Ljuština, ali uzmite ga i darujte nekom potrebitom, kao što ste i najavili onomad. Gradski stanovi idu socijali ili zaslužnima. Čime je Zafranović zaslužio stan? Živi u Pragu, radi u Beogradu.
Uzmite stan i darujte Kristini iz ZET-a, ona je zaslužila.”



