Dijete se ne mora činiti tužnim: ovo su znakovi mentalnih teškoća koje roditelji često previde

Anksioznost, depresija, ADHD, poremećaji ponašanja i teškoće prilagodbe među najčešćim su problemima mentalnog zdravlja u dječjoj i adolescentskoj dobi. Stručnjaci upozoravaju na važnost ranog prepoznavanja znakova teškoća i pravodobnog traženja pomoći, osobito kada dijete govori o smrti ili samoozljeđivanju.

Proces odrastanja donosi velike emocionalne, društvene i neurobiološke promjene, a kod dijela djece i mladih mogu se pojaviti teškoće koje značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje, školu i odnose s obitelji i vršnjacima.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko polovice mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine života. Istodobno, mnoge se teškoće kod djece i mladih ne prepoznaju dovoljno rano, zbog čega izostaje i pravodobna stručna pomoć.

Na tu je temu u Dubrovniku održana stručna radionica „Teškoće mentalnog zdravlja u procesu odrastanja“, treća u ciklusu „Izazovi odrastanja i sazrijevanja u suvremenom društvu“ koji organiziraju Dubrovačke knjižnice. Radionicu je vodio Marko Grgurević, socijalni radnik i gestalt-psihoterapeut s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom, adolescentima i obiteljima.

Anksioznost se kod djece ne mora pokazati kao strah

Anksiozni poremećaji među najčešćim su mentalnim teškoćama u adolescenciji, a prema Grgurevićevim riječima posebno su izraženi kod djevojčica.

Kod djece se anksioznost pritom ne mora uvijek prepoznati kao očit strah ili zabrinutost. Može se manifestirati kroz tjelesne tegobe poput bolova u trbuhu i glavi, ubrzanog rada srca, mučnine i vrtoglavice. Dijete može biti stalno zabrinuto, razdražljivo ili početi izbjegavati situacije koje su mu ranije bile uobičajene, poput odlaska u školu ili druženja s vršnjacima.

Takve simptome zato nije dobro automatski pripisivati neposluhu, lijenosti ili prolaznom raspoloženju, osobito ako traju i počnu utjecati na svakodnevni život djeteta.

Depresija kod mladih često izgleda drukčije nego kod odraslih

Poseban izazov predstavlja prepoznavanje depresivnih teškoća kod djece i adolescenata. Umjesto izražene tuge, dijete može postati razdražljivo ili ljutito, izgubiti interes za aktivnosti koje su mu prije bile važne, povući se iz društva ili početi ostvarivati slabiji školski uspjeh.

Mogu se pojaviti i promjene u spavanju i apetitu.

Kod starije djece i adolescenata mogu se javiti i izjave povezane sa smrću ili samoozljeđivanjem.

„Kod starije djece i adolescenata mogu se javiti i izjave o želji za smrću ili samoozljeđivanju. Svaku takvu izjavu treba shvatiti ozbiljno i odmah potražiti stručnu pomoć“, naglasio je Grgurević.

Što učiniti kada dijete govori o smrti ili samoozljeđivanju?

Jedan od praktičnih dijelova radionice odnosio se upravo na razgovor s djetetom koje pokazuje znakove emocionalnih teškoća.

Roditeljima i odgojiteljima preporučeno je prije svega aktivno slušanje i stvaranje prostora u kojem dijete može govoriti o svojim mislima i osjećajima. Važno je pokazati razumijevanje i empatiju, iskreno izraziti zabrinutost te djetetu dati do znanja da nije samo i da postoje ljudi koji mu mogu pomoći.

U slučaju izjava o smrti ili samoozljeđivanju, prema savjetima iznesenima na radionici, pitanja trebaju biti izravna i otvorena. Ne treba izbjegavati razgovor o samoubojstvu iz straha da će se time djetetu „usaditi ideja“. Umjesto toga, važno je mirno pitati što dijete misli kada govori da bi bilo bolje da ga nema i razmišlja li o tome da si oduzme život.

Istodobno treba izbjegavati umanjivanje problema rečenicama poput „Bit će bolje“ ili „Nije to tako strašno“, šale na račun djetetovih briga, osuđivanje, kritiziranje i optuživanje da „samo traži pažnju“.

Ako dijete izražava suicidalne misli ili postoji neposredna opasnost od samoozljeđivanja, potrebno je odmah potražiti stručnu pomoć i ne ostavljati dijete samo.

ADHD, autizam i teškoće samoregulacije

Na radionici je bilo riječi i o poremećajima iz spektra autizma, koji mogu utjecati na komunikaciju, društvenu interakciju i ponašanje. Grgurević je naglasio važnost rane intervencije, osobito u najranijoj dobi.

Govoreći o ADHD-u i ADD-u, istaknuo je teškoće koje se mogu pojaviti u području samoregulacije, organizacije i kontrole impulsa. One mogu utjecati na školski uspjeh, ali i na odnose s vršnjacima i obitelji.

Kod takvih teškoća važno je razlikovati razvojne posebnosti i ponašanja koja zahtijevaju stručnu procjenu od uobičajenih izazova koji prate odrastanje.

Obiteljski odnosi, vršnjački pritisak i digitalne tehnologije

Kao čimbenici koji mogu pridonijeti teškoćama mentalnog zdravlja djece i mladih na radionici su izdvojeni različiti nepovoljni obiteljski odnosi i obrasci odgoja, izloženost nasilju i traumama, roditeljska odsutnost ili ozbiljne teškoće roditelja, nedostatak socijalne integracije te vršnjački pritisak.

Govorilo se i o vremenu provedenom pred ekranima, posebno u kontekstu mogućih posljedica pretjerane izloženosti digitalnim sadržajima.

„Ekranizam ostavlja jasne tjelesne i kognitivne posljedice – usporen jezično-govorni razvoj, poremećaj pažnje, nisku toleranciju na frustraciju, iritabilnost, agresivnost, tjeskobu, depresivna raspoloženja, poremećaje spavanja, senzomotoričke teškoće i fizičke bolove“, upozorio je Grgurević.

Važno je pritom naglasiti da na mentalno zdravlje djece utječe više međusobno povezanih čimbenika te da se pojedinačni simptom ili navika ne može sam po sebi smatrati dokazom mentalnog poremećaja.

Zašto je važno pomoć potražiti što ranije?

Rano prepoznavanje teškoća omogućuje pravodobnu stručnu procjenu i uključivanje odgovarajućih oblika pomoći. Ovisno o teškoći i potrebama djeteta, pomoć može uključivati psihoterapiju, savjetovanje, psihosocijalne intervencije i, kada je indicirano, medikamentozno liječenje koje propisuje liječnik specijaliziran za dječju i adolescentnu psihijatriju.

U proces mogu biti uključeni dječji i adolescentni psihijatri, klinički psiholozi, psihoterapeuti, školski psiholozi, socijalni pedagozi, rehabilitatori, logopedi i drugi stručnjaci.

Cilj nije samo liječiti već razvijeni poremećaj, nego i na vrijeme prepoznati kada dijete ili adolescent više ne uspijeva samostalno nositi se s teškoćama koje utječu na njegovo funkcioniranje.