TKO IMA MONOPOL NA POŠTENJE? Puljak u aferi iz Čistoće, Knežević istražuje EPPO, računi stižu i “poštene”

Ivica Puljak godinama je gradio politički identitet na prilično jednostavnoj i, mora se priznati, učinkovitoj premisi – mi nismo kao oni. Oni su HDZ, klijentelizam, pogodovanja, namješteni poslovi i javni novac koji prečesto završi tamo gdje ne bi trebao. Mi smo Centar, struka, transparentnost i odgovorno upravljanje.

Problem s političkim monopolom na poštenje nastaje onda kad računi počnu stizati i na vlastitu adresu, a ovih dana jedan takav stigao je iz splitske Čistoće i to na adresu Ivice Puljka. Nova Uprava Čistoće pronašla je dokumentaciju zbog koje se postavljaju vrlo neugodna pitanja o nabavi biostabilizatora vrijednog oko 365 tisuća eura iz vremena Puljkova mandata. Služba gospodarskog kriminaliteta i korupcije preuzela je dokumentaciju, a posebno je zanimljiv trag koji vodi do tvrtke Land Friend iz Smedereva. Prema pronađenoj e-mail komunikaciji, zaposlenik te tvrtke sudjelovao je u izradi troškovnika koji je tadašnji direktor Čistoće Ivica Karoglan proslijedio gradskim službama za raspisivanje nabave. Land Friend potom se na tu nabavu javio i, pogađate, dobio posao.

Prevedeno s jezika javne nabave na obični hrvatski, pojavila se sumnja da je čovjek iz tvrtke koja će poslije dobiti posao sudjelovao u pripremi papira prema kojima se za taj posao natjecalo. Je li pritom prekršen zakon, utvrdit će nadležne institucije. Puljak očekivano pere ruke da su nabavu provodile stručne službe, da su pristigle dvije ponude i da je odabrana jeftinija te poručuje da i sam želi da se utvrdi je li se netko ogriješio o zakon i je li nastala šteta.

Sve legitimno.

Međutim, nije li baš kod političara, koji su vlastiti brend izgradili na višem standardu transparentnosti i izvanrednog poštenja, legitimno postaviti i viši standard pitanja i očekivanja? Jer ne može „politička odgovornost“ biti čarobna sintagma koja vrijedi samo kada se izgovara prema drugoj strani političkih oponenata, bez obzira na to što Puljak i njegovi suradnici to očekuju. A kad smo već kod Puljčevih suradnika, za čas stižemo i do jedne od najistaknutijih, Viktorije Knežević.

Dubrovačka odvjetnica politički se postupno približavala bračnom paru puljak, a 2023. i službeno pristupa Centru. Sama je tada govorila da joj upravo Centar najviše odgovara političkim habitusom te posebno isticala znanje i poštenje Ivice i Marijane Puljak. Političko povjerenje ubrzo je dobilo vrlo konkretnu potvrdu, Puljak odlučuje prepustiti svoj saborski mandat Viktoriji Knežević.

No njihova se politička bliskost zanimljivo, prelomila preko još jednog imena – Maje Đerek. Đerek, koja je u Split došla s reputacijom zviždačice i osobe koja je javno govorila o nepravilnostima u državnom sustavu, postala je Puljkova pročelnica za gradsku imovinu. A onda je puklo upravo na pitanju upravljanja gradskom imovinom. Rekli bi, jednom zviždačica, uvijek zviždačica.

Nakon njezina javnog istupa oko Peškarije, Đerek je objavila poruku Viktorije Knežević u kojoj joj Knežević piše da je otišla „putem bez povratka“. Đerek je tvrdila da joj je time praktički najavljena sudbina u gradskoj upravi te je naglašavala da je otprilike mjesec i pol poslije suspendirana. Knežević je kategorički odbacila tvrdnju da je riječ o prijetnji, objasnila da je Đerek tada smatrala prijateljicom i kolegicom te otvoreno stala na Puljkovu stranu u njihovu sukobu.

Vrijeme je prošlo, političke uloge su se promijenile, a početkom ove godine ponovno se pojavila riječ koju Centar inače vrlo rado koristi kada se nalazi uz ime političkog protivnika – istraga. Samo što ovoga puta postoji i mali problem, nije riječ o HDZ-u, istražuje se netko drugi.

Ured europskog javnog tužitelja, EPPO, pokrenuo je istragu protiv Viktorije Knežević te još četiri fizičke i tri pravne osobe zbog sumnje na subvencijsku prijevaru i krivotvorenje isprava u dva projekta financirana europskim novcem. Prema EPPO-u, sumnja se da je financijskim interesima Europske unije i hrvatskom državnom proračunu pričinjena šteta od ukupno 294.191,25 eura.

Jedan je projekt „My Dubrovnik“, drugi „Liquid Democracy“. U slučaju prvoga istražitelji, među ostalim, sumnjaju u neistinite podatke navedene radi dobivanja bespovratnih sredstava i krivotvorena pisma namjere, dok se kod drugoga istražuje jesu li uopće bili ispunjeni uvjeti za dobivanje europskog novca. Knežević je nakon ispitivanja puštena i preko odvjetnika poručila da se ne smatra krivom. I to treba napisati jednako jasno kao i sve ostalo, istraga nije presuda i za svakoga vrijedi presumpcija nevinosti.

Ali presumpcija nevinosti nije isto što i presumpcija političke bezgrešnosti koju njeguju i hrane stranke s lijevog spektra. Tu zapravo počinje zanimljiviji dio priče. Hrvatska javnost godinama je naviknuta na vrlo jednostavan politički refleks. Kad se u istrazi, spornoj javnoj nabavi, europskom novcu ili pogodovanju pojavi HDZ-ovac, s pravom se otvara pitanje političke odgovornosti, stranačke kulture i sustava koji je takvo ponašanje omogućio. Ne pita se samo tko je potpisao papir. Pita se tko ga je postavio, tko ga je nadzirao, tko je znao i kakav je politički sustav oko njega izgrađen. I treba se pitati, ali zašto ista ta metodologija prestaje vrijediti kada na vrhu papira ne piše HDZ već, recimo, Centar?

Centar nije dobio certifikat o poštenju samim time što je nastao kao alternativa HDZ-u, niti je politička čestitost ideološka kategorija. Ne postoji lijeva javna nabava, desna subvencijska prijevara ni centrističko pogodovanje. Postoje zakonit i nezakonit posao, transparentan i netransparentan postupak, politička odgovornost i njezino izbjegavanje. Mislili smo da presumpcija nevinosti vrijedi i za lijeve i desne, kad ono, HDZ je odmah kriv, a Knežević se podmeće.

Nećemo postaviti pitanje jesu li Puljak i Knežević „isti kao HDZ“. Takva bi tvrdnja bila jednako površna kao i ona da su automatski drukčiji samo zato što tvrde da jesu. Pitanje koje ćemo postaviti puno je neugodnije.

Čime je bilo koja politička opcija zaslužila monopol na poštenje  osim vlastitom tvrdnjom da je poštena?

Ako ćemo svakom HDZ-ovcu zaviriti pod svaki kamen javne nabave, a trebamo i moramo, onda isti kamen treba podignuti i kada ispod njega stoji logo Centra ili neke druge lijeve stranke. Jer transparentnost koja vrijedi samo za političkog protivnika nije transparentnost. To je marketing.

Foto: Grad Dubrovnik, FB, privatni album