Nekad se u Pilama živjelo sasvim drukčije: „Taj je život s vremenom jednostavno nestao“

Jednom godišnje u Šulića se ponovno susreću ljudi koji su odrasli zajedno, a koje je život u međuvremenu odveo na različite strane. Nekima je put bio tek do drugog dijela grada, drugima do Zagreba, a neki se vraćaju iz Australije i Amerike. Pilarska noć za njih je prilika da ponovno budu na istom mjestu.

Pilarka Eta Kačić upravo u tim susretima vidi ono najvažnije što je ostalo kroz generacije.

– To je jedan dan druženja svih onih Pilara koji nisu tu cijelu godinu. Dođu iz svih dijelova grada, iz Zagreba, Australije, Amerike. Napravimo svojevrsni reunion, ponovno se susrećemo, družimo i prepričavamo svoje životne priče, naravno uz dobru glazbu, dobro piće i iće – govori Eta.

I dok je osjećaj zajedništva ostao, svakodnevica u Pilama kakvu pamti iz djetinjstva danas izgleda sasvim drukčije. Eta je odrastala osamdesetih, u vrijeme kada se puno više živjelo vani nego iza zatvorenih vrata.

– To je bio život na ulici, pred kućama i na mulu. Ribanje, mačke, barke… Taj je život s vremenom i apartmanizacijom jednostavno nestao. Ostalo je samo nekoliko familija koje tamo prezime – kaže.

A kada se zaviri još dalje u prošlost, priču čuvaju i stare crno-bijele fotografije. Dio njih Pilari su ponovno izvukli prije dvije godine, kada je obilježeno 100 godina PŠK Penatur, kluba uz koji su odrastale generacije.

 

Fotografije vraćaju u vrijeme kada se birao kralj kupališta, igrao vaterpolo, a Pile, Danče i Porporela imale su čak i svoje „republike“.

– Postojale su Republika Pile, Republika Danče i Republika Porporela. Među njima je stalno postojalo nekakvo rivalstvo, ali svatko je svakome dolazio u goste kada bi bila festa. Igrao se vaterpolo i održavala razna sportska događanja na moru i uz more – prisjeća se Eta.

Birao se čak i kralj kupališta. Bila su to neka druga vremena, kada je more bilo mjesto svakodnevnog druženja, igre i natjecanja, a susjedna kupališta imala su svoje ekipe i svoja rivalstva.

Većina tih običaja danas je ostala na starim fotografijama i u pričama generacija koje ih još pamte. Promijenio se i način života u Pilama, no Eta kaže kako osjećaj pripadnosti među Pilarima nije nestao.

– Osjećaj zajedništva postoji. Kad god se sretnemo u Šulića, uvijek je tu dobra zezancija i pjesma – kaže.

A čini se da priča neće stati na generacijama koje se sjećaju nekadašnjih Pila. Posljednjih godina organizaciju Pilarske noći preuzimaju mlađi, dok svoje mjesto na festi imaju i najmlađi.

Upravo je to možda najbolji odgovor na pitanje kako jedna tradicija uspije trajati više od stoljeća. Ne tako da sve ostane isto, jer nije ostalo, nego tako da svaka nova generacija pronađe svoje mjesto u njoj.

Pile su se promijenile. Nestao je dio svakodnevice koju Eta pamti iz djetinjstva, a mnogi ljudi koji su ondje odrasli danas žive daleko. Ali kada dođe Pilarska noć, ponovno se nađu u Šulića. I nastave tamo gdje su prošli put stali.

Foto: PŠK Penatur