Kako to da su ljubavne pjesme zamijenile navijačke u glavnim reklamama tijekom nogometnog SP-a

Danas, kad je nogomet za nas pred televizorima postao ono malo loptanja između reklama, prisiljeni smo trpjeti razne agresije.

Nakon otpada kladionica iz prime termina zbog borbe protiv kocke i loših navika mladih, terminima su suvereno, uz pive, zavladali teleoperateri. I dok se svi uz alkohol, druge napitke i primjerene grickalice vesele uz navijačke pjesme koje dižu atmosferu, dva vodeća i sveprisutna operatera odlučili su se za drukčiju taktiku.

Prema Oliveru Dragojeviću gajim gotovo mitsko obožavanje, volim njegove pjesme, divim se životu kojeg je vodio i temeljnim stavovima prema nastupima u domovini i okruženju. Vjeruj u ljubav legendarna je pjesma i uvijek ćemo je pjevati, ali nikad na stadionu. Bilo smo na tisuću utakmica, svašta smo pričali, psovali i pjevali, ali Vjeruju ljubav – nikad.

Nisam fan Borisa Novkovića, ali ne gasim radio kad čujem U dobru i zlu (ja bit ću tu). Zabavnjak C klase može proći u kafiću s radija, ali na stadionu – hej, što bi se trebali dogoditi da netko zapjeva taj refren. Možda ljubavnica kakvog nogometaša kad se ozlijedi na travnjaku i propadne mu milijunski ugovor.

Kako onda to da su vodeće telekompanije za svoje navijačke kampanje odabrale pjesme koje sa sportom i nogometom baš nemaju ništa!? Strani vlasnici koji ne osjećaju Hrvatsku, strah od nacionalno nabijenih pjesama i pjevača ili marketinški promotori kojima je jedini sport koji poznaju ili kojim se bave trčkaranje u teretani?

I tako ćemo mi vjerovati u ljubav u dobru i zlu još mjesec dana ako se netko ne sjeti promijeniti sve baš kao što je A1 odustao od idiotizma da vrati novac za kupljene uređaje ako Hrvatska postane svjetski prvak.