Na četiri kotačića kroz život: Priča o Baby koja će vas ostaviti u čudu

Neke priče počnu sasvim obično – jednim popodnevom, jednom rutinom, jednim trenutkom za koji nitko ne može pretpostaviti da će promijeniti sve. Tako je počela i priča o Baby.

Bila je 2021. godina kada je njezina vlasnica Anita nahranila Baby i, kao i mnogo puta prije, zajedno su otišle na popodnevni odmor. No kada su se probudile, Anita je odmah primijetila da nešto nije u redu. Baby više nije bila vesela i razigrana – nepomično je ležala.

Bez oklijevanja ju je odvela veterinaru.

Prva dijagnoza bila je teška upala uha koja je izazvala ozbiljan poremećaj ravnoteže. Pretpostavljalo se da upravo zbog toga Baby više ne može hodati. Primila je terapiju, ali promjene nije bilo. Ostala je nepokretna – nije mogla samostalno jesti niti obavljati nuždu.

Kako je vrijeme prolazilo, pristizale su različite dijagnoze.

– Od slomljene kralježnice, preko iskočenih diskova do poliradikuloneuritisa odnosno Guillain-Barréova sindroma. No nijedna dijagnoza nikada nije potvrđena. Primala je dva puta dnevno kortikosteroide i još tri lijeka tri puta dnevno – prisjeća se Anita početaka njihove borbe.

U potrazi za odgovorima Baby je završila i na Veterinarskom fakultetu. Tamo su nalazi pokazali nešto potpuno neočekivano – fizički je bila zdrava, no njezina paraliza ostala je neobjašnjiva, a samim time proglašena i neizlječivom. Anitu su tada pripremali na najtežu odluku – uspavati je.

Sjela je pokraj tog malenog bića koje je djelovalo kao da više nema snage i započela razgovor koji nijedan vlasnik ne želi voditi.

„Ok Baby, vidim da se patiš i da nemaš život zdravog psa. Ako je to to, pustit ću te. Meni će možda biti teško, ali ovo nije moja priča nego tvoja.“

I upravo tada dogodilo se nešto što Anita ni danas ne zaboravlja. Sjaj u Babynom oku, dotad zamagljen svim teškoćama, ponovno se pojavio.

– Kao da sam mogla čuti: „Ja ne želim otići. Ne puštaj me. Želim se boriti.“

Tog trenutka Anita je donijela odluku. Ne samo da neće odustati od Baby nego da će prihvatiti činjenicu da njihov život više neće izgledati onako kako ga je zamišljala.

Znala je da neće biti lako. Bez puno znanja i iskustva sama je počela raditi fizikalne vježbe. Dan po dan. Tjedan po tjedan.

Šest mjeseci kasnije dogodio se trenutak koji će mnogima zvučati beznačajno, ali njima je značio sve – Baby je prvi put sama obavila nuždu. Za nekoga sitnica. Za njih ogroman uspjeh i prvi ozbiljan znak da nada još postoji.

Budući da je Baby bila potpuno nepokretna, većinu vremena kretala se u posebnim kolicima. Reakcije okoline bile su različite – od znatiželjnih pogleda do vrlo teških i negativnih komentara.

– Znali su mi govoriti: „Maltretiraš psa“, „Uspavaj ga“, „Jadan pas“, „Stavi ga u vreću i baci u more“, „Izbaci ga negdje u šumu“… Najgori komentar dobila sam od dvojice Iraca koji su rekli: „Pa to je samo pas, upucaj ga u glavu“ – priča Anita.

Osim toga, često se susretala i s nerazumijevanjem. Neki su smatrali da pretjeruje ili da ne razlikuje ljubimca od djeteta. No iza te povezanosti krije se i jedna osobna priča.

Anita je trebala postati majka, ali život je imao drugačiji plan. Danas vjeruje da njezina beba čeka negdje gore – na mjestu gdje se ponovno susreću oni koji su se prerano morali rastati.

A ovdje, uz nju, ostala je Baby – jedini 100 postotni invalid na ovom području.

S vremenom je Baby postala pokretljivija na prednje šape i počela koristiti pomoćne kotačiće – invalidsko pomagalo za pse. Ipak, ni tada nije bilo jednostavno. Ljudi bi često iz straha povlačili svoje pse dalje od nje. Baby bi tada samo spustila glavu i nastavila dalje na svoja četiri kotačića. No ima i svoje društvo – često četiri ili pet puta veće od sebe – koje se bez straha i predrasuda igra s njom kao s bilo kojim drugim psom.

Upravo zato Anita posebno ističe koliko je važan pogled vlasnika koji ne vidi razliku i ne smatra nekoga manje vrijednim samo zato što je drukčiji. Posebno mjesto ipak imaju susreti s najmlađim sugrađanima.

Djeca često priđu bez zadrške, postave pitanje i žele upoznati Baby. Kada je pitaju zašto pas ima kotačiće umjesto stražnjih šapa, Anita im ispriča priču koju odmah razumiju.

Kaže im da su njezini prijatelji iz crtića Psići u ophodnji poslali Baby posebne kotačiće kako bi mogla patrolirati gradom i brinuti o sigurnosti – posebno svojih malih prijatelja.

Djeca tada ne vide invaliditet.

Vide junakinju.

Danas Anita želi da priča o Baby dopre do svih – ljudi koji žive s invaliditetom, njihovih obitelji, onih koji imaju bolesnog ljubimca ili se bore s osjećajem da je odustajanje jedino rješenje. Želi da Baby bude podsjetnik da vrijednost života ne određuje dijagnoza. I da ponekad ono najteže nije nastaviti boriti se – nego povjerovati da još uvijek postoji razlog. Jer kao što se život može promijeniti u jednom trenutku na gore, jednako tako može donijeti promjenu i na bolje.

Na kraju, Anita i Baby žele posebno zahvaliti veterinarskoj ordinaciji Bobanović, koja je, kako kaže, uvijek bila uz njih.

Zahvalu upućuju i onima za koje se, ističe, rijetko čuju pohvale – Gradu Dubrovniku i gradonačelniku Matu Frankoviću.

Nakon sanacije stare ceste na Montovjerni, Baby danas tim putem može sigurno šetati i obavljati fizikalne vježbe. Prije toga Anita ju je morala nositi na rukama sve do Kineskog zida kako bi uspjele odraditi svoju svakodnevnu rutinu.

– Često kritiziramo i ne primjećujemo koliko neke male promjene nekome mogu značiti. Ovaj put olakšale su život jednom malom psiću – zaključuje Anita.