Najtiši heroji obitelji: Zašto danas više nego ikad trebamo govoriti o očevima

U vremenu kada se često govori o uspjehu kroz materijalno, status i postignuća, postoje ljudi koji nas podsjete na ono bitno. Na vrijednosti koje ne blijede. Na uloge koje ne prestaju. Na ljubav koja se ne mjeri.

Jedan od njih je Ivica Hajdić – profesor, odgojitelj, ali prije svega otac. U susret Danu očeva, njegova priča dolazi kao podsjetnik koliko je ta uloga slojevita, zahtjevna, ali i neizmjerno lijepa.

„Najveća pobjeda je odgojiti dobrog čovjeka“

„Jednoga dana kad završi ova moja odgojna uloga oca, odnosno tate – iako ću, naravno, do kraja života biti otac – volio bih da moja djeca mogu biti ponosna na mene. Da kažu da sam im usadio neke bitne životne vrijednosti.“

Ivica ne govori o materijalnim stvarima. Njegova vizija uspjeha je jednostavna, ali duboka: „Bio bih zaista sretan i ponosan da ih vidim prije svega kao dobre ljude. Da budu empatični, humanoidni, da imaju tu odgojnu komponentu. To bi bila najveća pobjeda.“

Dodaje i ono što svaki roditelj potajno priželjkuje – da djeca jednom osvijeste koliko je toga utkano u njih kroz obitelj: „Volio bih da budu svjesni da im je to kroz odgoj i kroz nas kao obitelj pruženo.“

Život s djecom – poziv, ne samo uloga

Njegov život, kako kaže, oduvijek je bio vezan uz djecu.

„Prvo kao profesor, a danas i kao odgojatelj, ali prije svega – ona najbitnija i najvažnija uloga je uloga oca. I moram priznati da u njoj najviše uživam.“

Ipak, iza te posvećenosti krije se i potreba za ravnotežom. „Kao svaki čovjek, volim imati vrijeme za sebe. To su rijetki trenuci, ali tada sam najviše sa svojim mislima.“

Ti trenuci nisu spektakularni – upravo suprotno, oni su tihi i jednostavni: „Čitam neku dobru knjigu, obožavam čitati. Ili pišem svoje memoare. Obožavam i sport, pa sam nedavno otkrio trčanje – to mi je vrijeme koje provodim sam sa sobom i to mi je najdraže.“

Kad pobjegne iz svakodnevice, pronalazi mir i u prirodi: „Ako sam na moru, odem na ribanje. Volim biti sam sa svojim mislima. Mislim da svaki čovjek treba imati vrijeme za sebe.“Djeca nas uče više nego što mi učimo njih

Ivica otvoreno priznaje – roditeljstvo nije ono što zamišljamo prije nego što ga doživimo.

„Kad su se moja djeca rodila, to su bili najljepši trenuci u životu. Ali čovjek tada razmišlja kako će ta djeca biti onako kako mi želimo.“

A onda dolazi stvarnost. „Život i djeca te nauče lekciju – da ne možeš ništa uzimati zdravo za gotovo. Ti se više prilagođavaš njihovim karakterima.“

Iako ih odgaja jednako, vidi razlike koje su neminovne: „Sve troje moje djece imaju različite karakteristike. Svako dijete je priča za sebe. I svakome treba pristupiti drugačije.“

Sumnje, pogreške i stalno propitivanje

Roditeljstvo nije bez dilema – dapače, ono ih svakodnevno donosi. „U mnogim situacijama se propitujem – jesam li trebao drugačije reagirati, jesam li bio pre strog ili pre blag.“

Posebno kada rezultat nije onakav kakav je očekivao: „Kad ne dobijem odgojni rezultat kakav sam zamislio, naravno da se preispitujem i pokušavam se ispraviti.“

No, Ivica to prihvaća kao dio puta: „To je život, to je odgoj, to je obitelj. Težim boljem i pokušavam novim metodama ispraviti ono što sam možda pogriješio.“

Otac danas – između autoriteta i zagrljaja

Vrijeme se promijenilo, a s njim i uloga oca. „Danas nije lako balansirati između autoriteta i nježnosti. Nije više prisutan onaj kruti odgoj kakav smo mi imali.“

Današnji otac, kaže, mora biti više od autoriteta: „Mora biti sigurnost, oslonac, ali i netko tko će zagrliti dijete, utješiti ga.“

Granice su i dalje važne, ali način na koji se postavljaju se promijenio: „Treba biti pozitivan autoritet – netko tko jasno postavlja granice, ali i netko u kome dijete vidi sigurnost, razumijevanje i ljubav.“

I ono što najviše naglašava: „Treba biti aktivan otac. Čitati s djetetom, igrati nogomet, provoditi vrijeme zajedno.“

Najteži trenuci – kad si nemoćan

I dok postoje mnogi izazovi, Ivica bez razmišljanja izdvaja najteže trenutke. „Kada je dijete bolesno. Kada leži u bolničkom krevetu, a vi ne možete ništa.“

Tada nestaje sva snaga, svi odgovori. „Najradije biste preuzeli njegovu bol. Legli biste umjesto njega u taj krevet. Ali ne možete. Osjećate se nemoćno.“

To su trenuci koji, kako kaže, najviše bole: „Instinktivno želite zaštititi dijete, ali jednostavno ne možete. I to su trenuci kada je najteže biti otac.“ 

Priča Ivice Hajdića nije spektakularna u klasičnom smislu. Nema velikih riječi ni dramatičnih obrata. Ali upravo u toj jednostavnosti leži njezina snaga.

To je priča o čovjeku koji želi odgojiti dobre ljude. Koji priznaje pogreške. Koji uči od svoje djece. Koji traži ravnotežu između snage i nježnosti.

U vremenu kada se Dan očeva često ne doživljava s istom pažnjom kao neki drugi dani, ovakve priče podsjećaju koliko je ta uloga važna.

Jer, kako Ivica kaže – nema ljepše uloge u životu čovjeka nego biti otac. Onaj istinski.