POŠTARICA ZORA KLANFAR O ŽIVOTU NA OTOKU: Tiho izumiranje bez mladosti, obitelji, djece…

Na Kalamoti se ljudi ne broje samo po popisima stanovništva. Ovdje se nestanak primijeti odmah – kad se jedno svjetlo više ne upali navečer ili kad poštarica nema kome pokucati na vrata. Zora Klanfar radi kao poštarica na otoku i, kako kaže, živi zajedno s njegovim svakodnevnim ritmom, problemima i tišinom koja je iz godine u godinu sve izraženija.

Od 2011. do 2021. godine Kalamota je izgubila čak 44 posto stanovništva. Za Zoru to nije statistika, nego stvarnost.

 „Na otoku većinom žive stariji ljudi. Svaki put kad netko umre, nas je manje. Mladost se odselila – neki u Dubrovnik, neki još dalje. Izgubilo se ono tijelo koje je moglo nastaviti. Nema više obitelji, nema djece i tako se dogodi da otok polako odumire“, kaže.

Zima na Kalamoti posebno ogoli stvarnost otočkog života. 

„Zime su uspavanije. Ima nas malo i često izgleda kao da živimo na napuštenom otoku“, priča Zora. Problemi s prometnom povezanošću dodatno su pogoršali svakodnevicu. Brodovi zbog vremenskih uvjeta često ne voze, a neizvjesnost povratka s kopna postala je dio rutine. „Standard nam je opao. Ostali smo na cjedilu jer ne znamo hoćemo li se, ako pođemo u Dubrovnik, moći vratiti isti dan.“

Iako su otočani navikli na poseban način života, povezanost s kopnom ključna je za sve – od odlaska liječniku i nabave lijekova do školovanja djece. Na otoku postoji mala trgovina koja radi od 10 do podne, pošta i ambulanta, ali za sve ostalo potrebno je ići u Dubrovnik. „Ne treba nam bolnica ni veliki centri. Treba nam samo siguran brod – da možemo doći tamo gdje trebamo“, naglašava.

Posebno zabrinjava sudbina djece. Na Kalamoti ih danas ima tek petero. „Ljudi koji bi htjeli živjeti na otoku moraju se iseliti jer djeca ne mogu redovno pohađati školu. Ovim tempom, teško je ostati“, kaže Zora. A bez djece, dodaje, nema ni budućnosti.

Ljeti se slika mijenja, ali ne nužno nabolje. Otok preplave izletnici. „Gosti koji ovdje ljetuju ne smetaju. Oni nas čak malo potaknu da živnemo. Problem su jednodnevni izletnici – oni zaguše otok, a ne donesu mu ništa“, govori.

Zorin radni dan u potpunosti ovisi o brodu. Poštu preuzima, raznosi, otvara ured i ponovno sve vraća na brod za Dubrovnik. No njezina uloga često nadilazi posao. „Kad ima pošte, ja sam jedina osoba koja nekim starijim ljudima taj dan dođe. Donese poštu, ali i razgovor.“ Stariji otočani, kaže, usamljeni su i željni riječi. Druže se uglavnom po kućama, jer nema mjesta ni sadržaja gdje bi se mogli okupljati.

Na Kalamoti je, zaključuje Zora, sve vezano uz brod. Posao, zdravlje, škola, pa i sama mogućnost ostanka. „Povezanost nam je najpotrebnija. To je ključan problem.“