Kako to da je pjenušac postao neizostavno piće za dočeke i je li doista postojao Dom Perignon

Zašto pijemo šampanjac (pjenušac) u posebnim prilikama, posebno za doček Nove godine? Pitanje smo uputili onima koji najbolje znaju, a tko to može bolje osim barmena.hr.

Podsjećaju da se negdje pred kraj 5. stoljeća kralj Clovis borio da zadrži teritorij, a priča kaže da je svojoj ženi obećao da, ako pobijedi, ne samo da će postati kralj svih francuskih regija, već će prijeći na kršćanstvo.

Clovis je uspio u svom naumu, i postao je prvi kralj koji je ujedinio nezavisne regije pod jednim vladarom i jednim zakonom. Uspio je napraviti kombinaciju kršćanskih edikta i rimskih pravila. 

Regija Champagne postala je povezana s kraljevskim. Clovis je održao obećenje koje je dao ženi i kršten je u Reimisu, duboko u srcu francuske regije Champagne. Time je ta regija postala i centar kraljevskih proslava na koja su se donosila samo najbolja lokalna vina.

Krajem 17. stoljeća jedan Benediktinski samostan u Hautvilleru „zaposlio“ je novog glavnog vinara. To je bio monah zvan Dom Perignon, i da, naziv najpoznatijeg šampanjca zaista pripada stvarnoj osobi. Pjenušavo vino tada je bilo dosta često i malo bi bilo nategnuto tvrditi da ga je upravo on izmislio… Međutim, on je bio taj koji je shvatio nešto što je mučilo vinare već dugo vremena. Kako od crnog grožđa proizvesti bijelo vino. Povijest kaže da je Dom Perignon nakon svog otkrića navodno izjavio „Brzo dođite, pijem zvijezde!“

Proširio je vinograde svog samostana, razvio praksu korištenja plutenih čepova i shvatio kako osigurati čepove od pritiska koji nastaje u boci pjenušavog vina. Također je pokušavao shvatiti kako spriječiti formiranje mjehurića u šampanjcu, i u tom naumu nije bio uspješan.

Ali je uspio u nečemu drugome –  upravo on je svakako zabetonirao ugled Champagne regije kao najvećeg proizvođača šampanjca i već početkom sljedećeg stoljeća pjenušavo vino postalo je toliko omiljeno među Francuskim aristokracijom da je Kralj Louis XV. morao početi razmišljati o zakonima koji su definirali koja vina se mogu nazivati šampanjcima i biti prodavana kao takva. Jedino vino koje se prodavalo u bocama, velika popularnost među visokim staležom Francuske i ograničena količina učinilo je šampanjac popularnim i među plemstvom i onima koji su se tako htjeli predstavljati.

Vina s kojima je eksperimentirao Dom Perignon već su bila dio krunidbi i zabava stoljećima, a svega nekoliko desetljeća od kada je benediktinski monah napravio poboljšanja, šampanjac je postao početak, sredina i kraj još jednog slavlja: Fete de la Federation. To je bilo 1790., a upravo su vina regije Champagne bila jedina koja su se našla na proslavi završetka Francuske revolucije. Nedugo nakon toga, šampanjac je postao sastavni dio Bečkog kongresa, a nakon toga i jedino čime se nazdravljalo pri potpisivanju raznih većih sporazuma i na kraju diplomatskih sastanaka.

Do 1800. godine nije bilo tradicije da se dočekuje nova godina u pola noći, a kako je to postalo slavlje, sa sobom je povuklo i šampanjac kao sastavni dio – zdravica u ponoć.

Srednji i niži stalež te radnička klasa zaključili su da ne postoji razlog zašto bi oni bili isključeni pa su se redovno za posebne prilike počeli častiti ovim skupim pjenušavim vinom. Kako je cijena bila visoka, koristilo se samo za posebne prilike.

Do kraja 19. stoljeća, prodaja šampanjca porasla je sa 6 milijuna boca na vrtoglavih 28 milijuna, a popularni restorani New Yorka su se pobrinuli da upravo šampanjac bude piće u trendu.

Sjetimo se toga kada podignemo čašu svog pjenušca na dočeku Nove!