HOD U DVOJE Tisuću kilometara do sebe – dubrovački par otkriva kako ih je Camino promijenio

Camino je put na kojem se čovjek upozna bolje nego u godinama svakodnevice. Dubrovački bračni par Ana Buljević Raguž i Mario Raguž krenuli su na svoju veliku rutu iz Francuske, nastavili kroz sjever Španjolske sve do groba velikog Apostola u Santiagu, a potom i do samog ruba kopna, Finisterre na obali Atlantskog oceana. Proveli su četrdeset i četiri dana na stazi, prešli više od tisuću kilometara i u dugim tihim danima otkrili koliko je malo potrebno da se dvije osobe ponovno povežu.

U razgovoru za Soundset Ragusu Mario je ispričao priču koja pokazuje zašto Camino nije samo staza nego mjesto koje čovjeka vraća njegovoj vlastitoj tišini i onome što je važno.

Put koji počinje odlukom

“Hodamo već desetak godina, manje ili više intenzivno. Djeca su narasla i odlučili smo da je vrijeme da mi malo bolje upoznamo jedno drugo i da zahvalimo Gospodinu na svemu što nam je dao.”

Nije bila riječ o bijegu ni o izazovu. Bila je to odluka da jedno drugome daju vrijeme koje u svakodnevici najbrže nestane. Da razgovaraju bez prekida i da hodaju bez žurbe.

Kada se život pojednostavi, ljudi se približe

“Ovdje doma imate posao, banku, poštu, auto, djecu. Tamo vam jedini posao ostaje hodati.”

Na Caminu se prolazi kroz sve. Tišinu, vjetar, kišu, sunce, umor. Ali kroz to prolaze zajedno. Svaki put dijele isto jutro i isti korak.

“Nosiš cijeli svoj život u pet do deset kila i skužiš da ti stvarno ne treba puno više.”

Kada se život svede na osnovno, postane prostraniji. Dođe više mira, više razgovora, više smijeha. Čovjek se vrati sebi i onome pokraj sebe.

Camino su ljudi

“Camino su zapravo ljudi. Priče su nevjerojatne. Vi kad krenete i idete kroz sve moguće uvjete, od kiše, snijega, leda, sunca i umora, susrećete ljude koji vas nose dalje svojim pričama. Priče su nevjerovatne. I sada kada ovo govorim, ja se naježim. Neki nose teške životne sudbine, neki imaju smiješne zgode, neki vas samo pogledaju i daju osmijeh. Nekoga upoznate deset minuta, nekoga pratite tri dana, ali svako ostavi mali biljeg na vas. Nekome date bočicu vode, netko vama bombon. Ništa materijalno, samo nešto duhovno.”

Na tom putu se ljudi razumiju bez puno riječi. Svi prolaze ista brda i iste doline, i na neki način postanu obitelj.

Kada je odustajanje nemoguće

“Nijednom se nije dogodilo da je odustajanje bila opcija.”

Bilo je teških dana. Ali uvijek se dogodi ono malo čudo koje Camino nosi: kada jedan posustane, drugi stane malo jače. Kada je dan težak, naiđe čovjek koji te podigne jednim pogledom.

To je ljepota hoda udvoje. Netko uvijek ponese onaj dio snage koji drugome nedostaje.

Kako se pripremiti za Camino

“Treba pripremiti pravu opremu, medikamente i svako jutro stopala staviti u vazelin. Mi smo koristili hoka tenisice, pokazale su se idealnima. Dobro je hodati pet do deset kilometara dnevno prije polaska da stopala uhvate ritam.”

A duhovno?

“Svi mi tamo težimo nečemu. Nosimo to u sebi. I kad dođete na trg, manje više svi plaču. Svatko je donio svoju priču.”
To su suze olakšanja. Suze zahvalnosti. Suze koje govore da je čovjek stigao bliže sebi.

Put koji zove na povratak

Za neke je Camino jedno životno iskustvo. Za njih nije. Mario kaže da ih je put promijenio više nego što su očekivali.

“U svakom slučaju opet ćemo ići. Najvjerojatnije u sedmom ili osmom mjesecu.”

Vratiti se na Camino ne znači ponoviti isti put. Znači vidjeti sebe novim očima.

Večeras u Saloči od zrcala

Mario i Ana u Saloči od zrcala u Narodnoj knjižnici Grad ispričali su svoju priču svima koje zanima kako izgleda hodati do mjesta na kojem se čovjek ponovno posloži iznutra.

“Bit će prikazivanje fotografija, donijet ćemo opremu da ljudi vide kako izgleda, što treba i gdje smo pogriješili. Bit će i prostor za pitanja, rado ćemo svima odgovoriti,” najavio je Mario događaj.

Za one koji već dugo razmišljaju o Caminu, možda je baš ova priča prvi pravi poziv. Ponekad je dovoljno samo odlučiti se i napraviti prvi korak.