PRIČE SNAŽNIH ŽENA Orlanda, Paula i Anita: ‘Morale smo se puno više truditi nego muškarci’
Međunarodni dan žena koji se obilježava kao podsjetnik na prosvjed tekstilnih radnica u New Yorku 1857. svake godine je dočekan u znaku osvještavanja rodne ravnopravnosti i rušenja nepravde koja je i dalje prisutna kako u privatnom životu tako i na radnom mjestu.
Nekad je bilo teško zamislivo da žene rade i zarađuju vlastiti novac, a rad u tipično muškim zanimanja činio se potpuno nemogućim. No vremena se mijenjaju pa danas mnoge žene ne samo da rade i upravljaju vlastitim poduzećima, nego svakodnevno ruše predrasude o manjoj uspješnosti žena u tradicionalno muškim zanimanjima.
Koliko je zbilja teško biti žena u ‘muškom svijetu’? Raspolažu li žene s manje znanja u odnosu na muške kolege? Kako im je bilo u početku karijere, a kako je sad?
Razgovarali smo s tri uspješne žene iz Dubrovnika koje rade u različitim sektorima većinom percipiranim kao muškim.
U POČETKU JE TEŠKO
Arhitektica Orlanda Tokić najčešće je jedina žena među svojim kolegama u građevini, a ističe kako se to brojčano stanje godinama nije mijenjalo.
„U samom poslu gradnje i izvođenju radova žena skoro i nema. U velikoj većini poslova sam jedina žena u širem muškom društvu inženjera i izvođača. Ženama nije lako ući u taj ‘muški svijet’ i onda se u startu predomisle i nađu neke jednostavnije poslove. Uz sve to postoji i onaj faktor obitelji pa se one zadovolje jednostavnijim poslovima koji su nešto finiji i možda manje unosniji“, kazala je Tokić.
Prisjetila se kako je i njoj u početku karijere bilo teško.
„Često kolegicama prepričavam svoje pogreške i situacije na koje sam nalijetala tijekom rada koje su me očvrsnule tako da danas nemam problema s kolegama na gradilištu. Mislim da sam tijekom godina stekla njihovo uvažavanje, ali put je bio trnovit jer te u startu etiketiraju i moraš se dokazati znanjem i čvrstim stavom u tom ‘muškom svijetu’, kojega su oni tako prozvali iako nema nikakvog razloga da bude takav“, govori Tokić.
Smatra kako je svaki početak težak, osobito za žene koje nemaju iste startne pozicije kao muškarci.
„Žene u početku kreću od minusa, a ne nule. Kada se uz sve to dogodi i faktor obitelji onda to dodatno oduzima vremena i koncentracije. Takve probleme muškarci nemaju jer oni se posvete karijeri i guraju naprijed, a mi ih stižemo. Žene su u mojoj struci jednako sposobne kao i muškarci, možda čak i sposobnije jer imaju širi pregled posla i drugačiji pogled koji je koristan“, smatra arhitektica Tokić.
Često se u početku susretala s ignoriranjem mišljenja od strane kolega.
I U POLITICI NIJE LAKO
„Kada dođe do faze izvođenja radova, na gradilištu, sasvim je bilo normalno, da kada se tu pojavi žena, njezina riječ se izignorira. Zbog svega toga žene ponekad moraju biti agresivnije i grublje da bi se pokazalo da i one imaju stav i pravo na mišljenje. I ja sam u poslu radila pogreške, ali one bi se često percipirale kao dokaz da nešto ne znam jer sam žena, dok je kod muškaraca to bio dio posla“, prisjetila se Tokić.
Ističe kako je zbog svega toga naučila biti glasna, uporna i uvijek korak ispred sa svojim znanjem i prejudiciranjem problema. Na svojoj koži se uvjerila kako ni ženama u politici nije ništa lakše, budući da je bila zamjenica gradonačelnika.
„To je područje potpuno identično kao i građevina zbog omjera muškaraca i žena u poslu. Sve što sam prethodno rekla za građevinsku struku vrijedi i za politiku. Ženama se jako teško izboriti za relevantno mišljenje i često se njihovi stavovi ‘prečuju’. Politika je nemilosrdna i to je vidljivo na svim razinama od lokalne do nacionalne“, poručuje arhitektica i bivša zamjenica gradonačelnika Orlanda Tokić.
Paula Klaić Saulačić je televizijska novinarka, reporterka koja terenski posao odrađuje jer to voli. Nerijetko joj ljudi govore kako bi možda trebala pronaći ‘mirniji’ i ‘lakši’ posao jer ipak je žena.
„Ne bih rekla da je jednoj ženi išta teško. Žena može sve što hoće, može raditi posao koji ona želi i za koji smatra da je dovoljno sposobna. Još sam se kao mlada susretala s komentarima da moj posao nije za ženu, iako je u novinarstvu brojčano puno više žena. Čak su mi neki članovi obitelji savjetovali da budem učiteljica jer ću tad imati slobodno ljeto, Božić, Uskrs… Ja se ne mogu zamisliti kao učiteljica jer za taj posao jednako tako moraš biti poseban i drugačiji. Odlučila sam biti novinarka i to mogu i s obitelji i bez obitelji“, jasna je Paula Klaić Saulačić.
PODCJENJIVANJE JE NAJGORE
Posebno je nerviraju pitanja kako usklađuje obitelj i posao.
„Na to sam ‘alergična’. Imam jako dobar raspored i svoje dijete vidim kao i svaka druga majka, a to je nikad dovoljno i onoliko koliko treba. Provodim kvalitetno vrijeme sa svojom kćerkom i to nije upitno. S druge strane mog supruga rijetko pitaju kako usklađuje obitelj i posao“, govori reporterka Nove tv.
Ističe kako se ponekad susretala s neukusnim komentarima.
„Bude u poslu tako nekih podcjenjivačkih pogleda ili kao šaljivih komentara poput onih ‘eh, vi žene… uvijek nešto vičete’. Možda smo glasne jer kao novinarke ustrajemo na nekim pitanjima i odgovorima pa se tako želimo izboriti za poziciju da se naše pitanje čuje i da dobijemo jasan odgovor. Ja s tim nemam problema“, kazuje Paula Klaić Saulačić.
Često se ženama sudi po izgledu, a televizijske novinarke su posebno izložene komentarima po pitanju starenja, dotjeranosti i sličnoga.
„Nekako je u Informativi ljepše vidjeti stariju osobu jer mi se čini kako ljudi imaju više povjerenja. Sjećam se kada smo išli u Albaniju nakon potresa pa sam bila s kolegama reporterima i u šali sam im rekla ‘blago vama, vi samo dođete pred kameru i snimanje počinje’. Za razliku od njih, mi žene se moramo urediti, popraviti šminku i frizuru. Muškarcima je puno jednostavnije. Sto puta sam bila u situaciji da mi netko komentira frizuru, a ja izvještavam o bitnim pitanjima. Čisto sumnjam da itko mojim kolegama komentira frizure“, govori novinarka Paula Klaić Saulačić.
MJESTO U KUHINJI, A NE U SPORTU
Hrvatski nogomet poznat je po vrhunskim sportašima, a sutkinje su rijetkost jer muškarci dominiraju u ovom sportu i poslu.
Dubrovačku sutkinju Anitu Nenadu oduvijek je zanimao nogomet. Prvo je počela igrati u klubu Ombla, kasnije i u reprezentaciji, pa je postala sutkinja županijske lige te savezna sutkinja.
“Uvijek sam voljela sport, ali kao žena morala sam se još više dokazivati. Kada je u pitanju igra to nije toliko zastupljeno kao što je u slučaju suđenja. U utakmice sam ulazila uvijek s ne nekom ‘manom’, to jeste nedostatkom jer sam žensko pa sam se morala dodatno dokazivati jer su muškarci mislili kako ništa ne znam i da mi je mjesto u kuhinji. Morala sam bolje trčati, donositi bolje odluke… Ali s godinama, to se nekako posložilo i lakše je jer su stvari općenito uređenije i kvalitetnije. Iskreno, u početku nije nimalo bilo lako”, govori otvoreno Anita Nenada.
Ističe kako je vremenom stekla samopouzdanje.
“Čovjeka pogode grubi komentari, ali vremenom se na to više i ne obazirem. Nekako dođe do tog ‘klika’ da mi to u jedno uho uđe, a u drugo izađe. U početku me to diralo, ulazila sam u konflikte i rasprave, ali vidjela sam da nema smisla pa sam okrenula ploču i isključila se. Sad mi je puno lakše jer imam samopouzdanje. Možda igrači u žaru igre viču, napeti su i žele pobijediti pa budu grubi. Ipak na kraju utakmice priđu i ispričaju se”, opisuje svoje borbe sutknja Nenada.
Smatra kako je danas ženama u sportu puno lakše jer se sve moderniziralo, a i sportaši su više eudicirani pa su upoznati s pravilima. Ipak, naglašava kako joj je najdraže raditi s djecom.
“Oni nisu bezobrazni, jako su pažljivi i iskreni. Dobro je što od malih nogu vide da postoje i žene koje sude utakmice jer to je posao i za muškarce i za žene”, zaključila je za Jug info nogometna sutkinja Anita Nenada.