“Nekad je bio prestiž radit na Igrama, a danas je teško naći radnike. Smetaju me kritike ljudi koji nisu ni pogledali predstavu”

Sedamdeset pete Dubrovačke ljetne igre su iza nas, a ono po čemu ćemo ih pamtit jesu brojne reakcije publike. Ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara Ivana Medo Bogdanović kaže kako je u konačnici zadovoljna svime jer Igre bez mišljenja publike niti nemaju smisla.

Je li sve prošlo po planu?

– Nikad nije po planu, ali imamo dovoljno iskustva. Organizacija tako velikog festivala zaista nije jednostavna. Nemamo ni skladište, ni stalno zaposlene ljude koji bi nam olakšali posao, ipak pošto smo svi dugo u Igrama znamo sve prednosti i mane i smatram da se snalazimo odlično u svim okolnostima.

Za vas kažu da ste dijete Igara jer ste doslovno cijeli život uz Igre. Jesu li Vam Igre dosadile?

– Da, cijeli život sam u Igrama još kao đak sam bila tu, a u Igrama su bili i moji prvi poslovi. Sve u životu dosadi, ali je posao ipak raznovrstan i ima faze kad je jako dinamičan i period kad je mirnije. Ono što je u Igrama zanimljivo jest da se često izmjenjuju ljudi i suradnje tako da ponekad nemam uopće osjećaj da radim dvadeset godina u istoj organizaciji, a s obzirom na vrstu posla godišnje potpišem i preko dvije tisuće ugovora s različitim ljudima i suradnicima tako da ima tu dosta različitih suradnji. Kad sve zbrojim profesionalno sam u Igrama ukupno devetnaest godina.

Dvije tisuće ugovora zvuči puno. Umorite se samo od potpisivanja?

– Pa da naš budžet je preko tri milijun eura godišnje. Taj iznos se odnosi na suradnike, marketing, tehniku, račune, ugovore za Igre i Zimski festival s tim da u taj budžet ne ulaze plaće.

Svake Igre nose i kritike. Koliko vas to pogađa kao ravnateljicu?

– Profesionalno me to uopće ne pogađa jer to nije moja domena,a niti moja odgovornost.  Ako se nekome ne sviđa kako je glumac igrao ulogu ja nisam niti odabrala tog glumca nego umjetničko vodstvo. Moja odgovornost je da organiziram tehniku, osiguram pozornicu i druge stvari, ali ne mogu biti odgovorna za umjetničku izvedbu tako da nekad moram razdvojit sebe i svoj dio posla od kritika na program.

S osobne strane naravno da mi je draže kad su ljudi oduševljeni izvedbom nego kad je neka izvedba puna kritika. Smetaju me kritike od ljudi koji su zlonamjerni, a da nisu niti pogledali predstavu, pogotovo na društvenim mrežama kad ne znaš ni tko stoji iza tog profila.

Je li se publika promijenila kroz godine?

– Jest, ali to je dobro. Na koncertima su najčešće stranci, dok je u dramskom programu više domaće publike. Ono što me jako veseli jest da vidim sve više mlađe publike na predstavama i to je mlada publika studentske dobi, dakle oni koji sami odlučuju doći na predstave. Inače, problem nedostatka mlade publike javlja se u cijelom europskom kazališnom svijetu. Kod nas je prisutan trend pomlađivanja publike i to me jako raduje. U konačnici svako planiranje programa uključuje mišljenje publike u kombinaciji sa strukom i temeljnim postulatima Igara.

Kako gledate na to da je Kafeterija naišla na više kritike nego na pohvale? Većina ih je žalila za izvedbom Krešimira Dolenčića.

– Da, to su uglavnom neke starije generacije. To je predstava koja je trebala zabaviti publiku i zasigurno je zabavila jedan dio publike dok jedan nije. Neki su zasigurno imali očekivanja koja su se temeljila na onome što su im pričali roditelji i ta očekivanja možda nisu ispunjena. Ovogodišnja Kafeterija je ipak pronašla svoj put do određenog dijela publike. Iako se čini da je bilo puno negativnih komentara, moram istaknuti i kako je bilo jako puno pozitivnih komentara.

Svi smo pogođeni inflacijom. Koliko se to dotiče i vas?

– Pa dotiče nas se naravno kao i sve druge, ali dobra vijest je da su nam i ministarstvo i Grad Dubrovnik podizali sredstva, ali smo i mi podigli prodaju od zaista rasprodanih karata. Uspjeli smo povećati budžet točno onoliko koliko su nam i  rashodi narasli.

Skoro ste dvadeset godina u Igrama. Što primjećujete da se promijenilo?

– Promijenilo se puno toga, a nešto što mi se ne sviđa je to da kad smo mi bili mladi bio je prestiž radit na Igrama i ljudi su rado dolazili tu radit jer će steći iskustvo, upoznati nekoga. Mladi su hrlili u Igre i borili se i rukama i nogama da budu od hostese pa nadalje, a danas je teško naći ikoga da radi išta. Valjda su neki drugi poslovi bolje plaćeni i manje se gleda na to da je rad u Igrama kao neki ulog u budućnost. Zaista je teško naći kvalitetne mlade ljude za rad, ali je velika i fluktuacija stalno zaposlenih ljudi jer je danas lako promijeniti posao ako nisi zadovoljan tamo gdje jesi. Iskreno najsretnija bih bila kad bih imala kvalitetnu i stalnu ekipu jer bi sve bilo lakše.

Recite nam za kraj, što je Dubrovnik bez Igara?

– Pa zasigurno je i dalje grad, ali neki drugi grad. Mislim da Dubrovnik ima događaje koji su simboli grada kao što su upravo Igre, Sveti Vlaho, Jug možda i Divlja liga. To su dani kad je naša čeljad u gradu i to su simboli bez kojih ne bi smio ostati grad, ali niti država. Gubitkom Igara Dubrovnik bi zaista jako puno izgubio.