Zdravije je od uzgojenog povrća, nema pesticida, samo čisti vitamini i minerali, a okus je svaki put drugačiji

S proljećem počinje i sezona prikupljanja i pripremanja samoniklog jestivog bilja. Za razliku od uzgojenog, ono je znatno bogatije mineralima i vitaminima te nezagađeno pesticidima, pa ne čudi da posljednjih godina branje pazije, ili kako je još nazivaju mišancije, privlači sve više ljudi.

“None me naučila preko trideset vrsta biljaka. Neke nađete uvijek, a neke su rijeđe, često ujedno slađe i poželjne, poput morača ili slaške koji paziji daju potrebnu slatkoću, budući da je većina biljaka gorkog okusa”, govori Katija Živković koja paziju bere od djetinjstva i koja je svoje znanje pretočila u knjigu “Pazija – priručnik za branje jestivog samoniklog bilja”.

Ipak, potpuni balans gorkog i slatkog u paziji skoro je pa nemoguć.

“Svaki put kad bereš je drukčije – drugi su uvjeti, a ovisno o postama, na druge biljke nailaziš. Ako je u paziji više žućenice, ona će biti gorča, ako ima svega i mješavina je dobra, bit će malo slađa, ako prevladava kostriš, bit će dosta blaga. Jednostavno je nemoguće uvijek postići isti okus i ne treba ga očekivati, ali što god da naberemo zdravije je od uzgojenog povrća iz supermarketa”, ističe Živković te dodaje kako joj je omiljena pazija u kojoj je kombinacija oko trideset vrsta biljaka.

“Najčešće što ljudi znaju su kostriš, žućenica, pakoleč, motar… Za razliku od gljiva, branje pazije nije toliko opasno. Ipak, uvijek je dobro pitati nekoga da vam pokaže koje su biljke jestive, potražiti u nekom od priručnika za branje ili otići na radionice, kojih sad zaista ima. Nije komplicirano, dovoljno je naučiti šest do sedam biljaka da možete nabrati paziju kakvu prodavaju na placi, za što vam treba jedna do dvije radionice”, zaključila je autorica priručnika „Pazija“ Katija Živković.