Umjetna inteligencija na maturi: Što se događa kada sjedne za školsku klupu?

Igrom slučaja, a dobrim dijelom i posredstvom hobija, družimo se s popriličnim brojem srednjoškolaca, pa tako često iz prve ruke slušamo o njihovim školskim brigama, radostima, mukama i, sve češće, o umjetnoj inteligenciji. Među najčešćim temama u njihovim krugovima, očekivano, upravo su škola i sve ono što uz nju dolazi. Jer što drugo okupira prosječnog srednjoškolca nakon nastave osim škole, mature, profesora, ocjena i pitanja koje će pitanje baš danas pasti? Ali i nešto relativno novo, a to je tema zvana umjetna inteligencija.

Tako smo se nakon ovogodišnje državne mature našli u krugu dubrovačkih srednjoškolaca i, sasvim logično, počeli razgovor o tome kako su se snašli. Prepričavali su dojmove, komentirali zadatke, uspoređivali odgovore i pokušavali procijeniti tko je gdje pogriješio.

A onda su izgovorili dvije riječi: umjetna inteligencija.

Nećemo se lagati. Znali smo da srednjoškolci, kao i studenti, koriste umjetnu inteligenciju za pisanje eseja, rješavanje zadataka, pripremu ispita i sve ono što se prije rješavalo uz knjige, bilješke, Google i ponekog prijatelja koji je „to već učio“.

Nećemo ulaziti ni u to koliko profesori provjeravaju korištenje umjetne inteligencije, mogu li prepoznati tekst generiran umjetnom inteligencijom i koriste li pritom različite alate. To jednostavno nije naša struka, niti želimo glumiti stručnjake za nešto što nismo istraživali.

Ali možemo ispričati vlastito iskustvo.

Umjetna inteligencija kao dio studentskog zadatka

Tijekom našeg studiranja susreli smo se s jednom profesoricom koja je napravila nešto što nam se, iz današnje perspektive, čini prilično logičnim.

Bila je svjesna činjenice da studenti koriste umjetnu inteligenciju.

Umjesto da se pravi da umjetna inteligencija ne postoji, osmislila je zadatak u kojem je upravo korištenje umjetne inteligencije bilo dio procesa.

Zadatak je, otprilike, izgledao ovako:

Otvorite alat umjetne inteligencije.

Zatražite od njega deset tema za esej.

Odaberite jednu.

Zatim mu zadajte da napiše esej.

Ali ne bilo kakav.

Student je morao definirati koliko riječi esej treba imati, kakvu strukturu treba pratiti, kojim stilom treba biti napisan, koje provjerene informacije mora sadržavati, na što posebno treba obratiti pozornost te, naravno, zahtijevati gramatičku i jezičnu točnost.

Drugim riječima, cilj je bio dobiti gotovo savršen proizvod.

I tu dolazimo do dijela koji nas je iznenadio.

Takvi eseji nisu automatski dobivali petice.

Dapače, ocjene su se kretale od dvojke do petice.

Zašto?

Zato što umjetna inteligencija, koliko god bila sposobna, očito još uvijek nije čarobni štapić. Neki studenti nisu znali pravilno formulirati upute, neki nisu dovoljno precizirali što žele, a kod nekih bi se u tekstu pojavila informacija koja jednostavno nije bila točna.

I upravo je tu, barem nama, cijela priča postala zanimljiva.

Jer ispada da više nije dovoljno samo „pitati umjetnu inteligenciju“.

Ako želite kvalitetan rezultat, morate znati što je pitati, kako je pitati i, još važnije, znati procijeniti ono što vam je odgovorila.

A za to ipak morate nešto znati.

Umjetna inteligencija nije problem – problem je ako više ne znamo razmišljati bez nje

Ovdje se zapravo otvara puno ozbiljnije pitanje.

Je li problem u tome što učenici i studenti koriste umjetnu inteligenciju?

Ili je problem u tome što obrazovni sustav još uvijek pokušava funkcionirati kao da umjetna inteligencija i slični alati ne postoje?

Jer možemo zatvoriti oči koliko god želimo, ali umjetna inteligencija neće nestati zato što smo odlučili da učenici ne bi trebali koristiti umjetnu inteligenciju.

Baš suprotno.

Ona će biti sve prisutnija.

Pitanje je samo hoćemo li učenike učiti kako koristiti umjetnu inteligenciju odgovorno i kritički ili ćemo se i dalje igrati mačke i miša u kojem će učenik pokušavati sakriti korištenje umjetne inteligencije, a profesor pokušavati pogoditi je li određeni tekst napisao učenik ili njegov virtualni pomoćnik.

I tako ćemo, izgleda, dobiti novu školsku disciplinu: „Prepoznaj je li ovo napisao učenik ili umjetna inteligencija.“

Možda uvedemo i izborni predmet.

Umjetna inteligencija i državna matura

Upravo zbog svega toga posebno nam je odzvonila priča koju smo čuli nakon ovogodišnje mature.

Prema onome što smo osobno čuli i iskustveno pratili u krugu srednjoškolaca s kojima se družimo, najmanje dvoje, a najviše pedesetak učenika za koje znamo uspješno je riješilo odnosno položilo esejski dio mature uz pomoć umjetne inteligencije.

Ne tvrdimo da je riječ o službenom broju, niti želimo naše osobno iskustvo predstavljati kao statistiku na razini cijele Hrvatske. To bi bilo neozbiljno.

Ali čak i činjenica da možemo iz vlastitog okruženja nabrojati toliko primjera dovoljno je snažna da se zapitamo kamo obrazovanje ide.

Jer ako učenik uz pomoć umjetne inteligencije može napisati esej koji zadovoljava zadane kriterije, onda pitanje više nije samo:

„Koristi li učenik umjetnu inteligenciju?“

Pitanje postaje:

„Što točno danas provjeravamo kada učeniku zadamo da napiše esej?“

Provjeravamo li njegovo znanje?

Sposobnost argumentiranja?

Pismenost?

Razumijevanje teme?

Sposobnost samostalnog istraživanja?

Ili sposobnost da dovoljno dobro formulira upit umjetnoj inteligenciji?

Jer ako je ovo posljednje, onda možda nismo dobili novu generaciju lošijih učenika.

Možda smo dobili generaciju učenika koja je jednostavno naučila igrati novu igru – onu za koju obrazovni sustav još nije stigao napisati pravila.

Umjetna inteligencija je već u učionicama. Pitanje je što ćemo s tim.

Ne mislimo da će zbog umjetne inteligencije nestati eseji, profesori, ispiti ili škole. Ne mislimo ni da su učenici koji koriste umjetnu inteligenciju automatski lijeni, nepošteni ili manje sposobni.

Ali mislimo da bi bilo prilično naivno praviti se da se ništa nije dogodilo.

Umjetna inteligencija je već u učionicama, studentskim sobama i školskim grupama. Pitanje je samo koliko smo spremni priznati tu činjenicu.

Na kraju krajeva, i mi smo nekada imali svoje „prečace“. Netko je imao bilješke, netko starije kolege, netko enciklopediju, netko Google, a netko prijatelja koji je uvijek nekako znao odgovor.

Danas je taj prijatelj samo – umjetna inteligencija.

I, budimo iskreni, ovaj put stvarno odgovara u roku od nekoliko sekundi.

Možda je zato vrijeme da prestanemo pitati samo kako spriječiti učenike da koriste umjetnu inteligenciju i počnemo ozbiljno razmišljati o tome kako ih naučiti da je koriste tako da zbog nje ne prestanu učiti, razmišljati i provjeravati informacije.

Jer ako smo došli do toga da učenik može uz pomoć umjetne inteligencije napisati dovoljno dobar esej da položi maturu, onda problem više nije samo u učeniku.

Možda je vrijeme da i obrazovni sustav napiše svoj novi „prompt“.

Samo se nadamo da neće trebati pet pokušaja da dobije dobar odgovor.