SVEĆENIK OPĆE PRAKSE Nakon 14 godina službe, don Vlado napušta župu: “nedostajat će mi ljudi”

Još će manje od mjesec dana don Vlado Markić provesti u Lumbardi, šarmantnom ribarskom naselju otoka Korčule, gdje će održati svoju posljednju svetu misu u ulozi župnika, nakon čega odlazi u zasluženu mirovinu.

Don Vlado Markić rođen je 1949. godine u Gračacu u Prozoru. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1976. godine. Nakon 17 godina službe u Bosni i Hercegovini, rat ga je 1993. prisilio na odlazak iz rodnog kraja.

U Dubrovačku biskupiju dolazi 1997. godine, gdje najprije godinu dana boravi na Šipanu, potom šest godina u Janjini te osam godina u Trpnju, odakle je jedno vrijeme upravljao i župom Donja Vrućica. Od 2012. godine župnik je župe sv. Roka u Lumbardi, a jedno vrijeme pastoralno je skrbio i o župi sv. Nikole u Račišću.

Za sebe, kroz smijeh, kaže da je svećenik „opće prakse“. Završio je, kako napominje, „samo“ Teološki fakultet na kojem je položio 127 ispita i nikad se nije dalje školovao. Dok nam to priča, u svom vedrom i veselom, karakterističnom tonu i motu, imali smo osjećaj da možda žali za nekim prilikama, za obrazovanjem, za drugačijim životnim putevima.

„Ne žalim ni za čim i ništa ne bih mijenjao. Ratno je vrijeme bilo teško, bio sam s prognanicima, mons. Želimir Puljić nagovorio me doći u Dubrovačku biskupiju. Ja sam bio sarajevski svećenik, u ove krajeve samo stigao zbog ratnih vihora po Bosni“, prisjetio se don Vlado.

Punih 14 godina u Lumbardi, ističe, proletjelo je u trenu. I ne samo 14, već i 50 godine od mlade mise. Početkom srpnja u župi sv. Roka u Lumbardi, don Vlado je proslavio zlatnu misu, odnosno 50 godina svećeničke službe i to pod geslom „Sve mogu u Onome koji me jača“.

Priznaje da će mu nedostajati otok, mjesto, a najviše ljudi.

„Nedostajat će mi druženje, ovdje sam prijatelj sa svima. Ako par dana ne dođem u kafić, ljudi me zovu, pitaju što se ne javljam, pitaju gdje sam… Nedostajat će mi ljudi. Nakon nedjeljne mise bi sjeli i popili bićerin i to će mi nedostajati. Ne znam hoće li don Mario to više dopustiti župljanima“, upozorava šaleći se kroz smijeh.

Don Mario Karatović župu će od don Vlada preuzeti 17. kolovoza, dan iza najsvečanijeg dana u godini za sve Lumbarjane – blagdana njihovog zaštitnika sv. Roka. Nakon Vele Luke i Vignja, novi će župnik pokušati nastaviti stopama jedinstvenog don Vlada u Lumbardi. Pitali smo ga ima li savjet za svog mladog kolegu.

„Da se što više druži, da bude što više među narodom. Svećenički poziv i služba u župi nije samo misa i obaveze. Ima svećenika koji neće s narodom nakon što završi misa, to ne valja. Treba poštovati svakoga, sve župljane, njihove obitelji, ali i običaje do kojih je ovdje ljudima stalo. Treba stalno obilaziti bolesnike, pričati s ljudima, znati njihove probleme. Svećenik treba biti društven, otvoren, da nikoga ne podcjenjuje, da uvijek pomogne te traži pomoć za druge“, uvjeren je don Vlado.

Vidimo po tonu razgovora da se don Vladu ne ide još iz Lumbarde, a baš niti iz službe, bez obzira na činjenicu što ima 77 godina. „I pet mjeseci“, kaže grohotom se smijući. Uvijek veseo, s osmijehom od uha do uha, uvijek spreman na šalu, ovog vitalnog svećenika kao da okružuje oblak pozitivne energije. Njegova je životna radost, svjestan je don Vlado, uskoro potrebna negdje drugdje.

„Zvao me biskup telefonski i pitao što ćemo. Ja sam mu rekao – što vi odlučite, ja prihvaćam! Biskup je odlučio da je gotovo! Idem u Svećenički starački dom u Dubrovniku. Priznajem, volio bih ostati još koju godinu, imam snagu i zdravlje, ali znam što biskup traži od mene. Idem u Dubrovnik zafrkavati starce koji neće da idu okolo, da ih malo razveselim. Uskoro ću biti penzioner, odmorit ću se pošteno, a imam i nekih poslića koje trebam rješavati“, otkriva nam don Vlado te dodaje – „Na sv. Roka ću se oprostiti od svih župljana i odoh!“.

Kako bi rekli na otoku – „učinila nam se gučula“ na riječi svećenika koji je odgojio generacije Lumbarjana. Prolazio je s njima i lijepe i teške trenutke, mise i procesije, vjenčanja, krštenja i sprovode… Na stotine sudbina primio je do Vlado u svoje molitve tijekom 14 godina, živio je s narodom i bio je svećenik i čovjek od naroda.

Ako je suditi prema zlatnoj misi, za koju su se Lumbarjani potrudili napraviti je svečanom i primjerenom za svog župnika, oproštaj će biti emotivan. Bit će težak, svjestan je toga i don Vlado, poput onog stiha „kad se prijatelji rastaju“.

„Jeste li vidjeli koliko je ljudi bilo na zlatnoj misi? Bilo je jako puno naroda iz Lumbarde i drugih mjesta. Za sv. Roka će doći fratar s Badije kojeg sam odabrao da održi propovijed, doći će i don Mario koji će primiti župu. Očekujem punu crkvu i onda je to – to“, zaključuje kroz šalu.

Ali nije šala, don Vlado zaista odlazi u mirovinu. Nakon 14 godina, župnik više nije samo duhovni pastir jedne župe, on postaje dio kolektivnog sjećanja mjesta. Zato se ljudi od njega ne opraštaju kao od svećenika, već kao od čovjeka koji je bio uz njih u gotovo svim najvažnijim trenucima njihova života.

Svećenik je jedna od rijetkih osoba koja desetljećima ostaje na istoj dužnosti. Učitelji, liječnici, policajci ili (grado)načelnici se mijenjaju, župnik ne. Zato ljudi uz njega vežu osjećaj kontinuiteta i sigurnosti, svećenik postaje neka vrsta konstante u životu zajednice.

Na otocima to je još izraženije jer je zajednica mala. Svećenik nije anonimna osoba koja nedjeljom služi misu, a granica između službe i osobnog odnosa puno je tanja nego u velikim gradovima.

Osim toga, don Vlado ne odlazi zbog premještanja u drugu župu ili zbog nekog sukoba, on odlazi u zasluženu mirovinu. Takvi odlasci nose posebnu emociju jer ljudi imaju osjećaj da zatvaraju jedno lijepo poglavlje koje se više neće ponoviti.

Bilo je lijepo dok je trajalo, a don Vladu želimo sve najbolje i da mirovinu provede u miru i zdravlju. A za posljednjeg sv. Roka u ulozi lumbarajskog župnika, od mještana, sigurni smo, očekuje ono što ga najviše veseli – Božju kuću punu naroda.

Foto: Boris Poluta (snimljeno na zlatnoj misi don Vlada Markića)