Maja: Moja blagdanska želja ne može se kupiti. To bi bio još jedan susret s tatom

Blagdani nas, možda više nego bilo koje drugo vrijeme u godini, podsjete da je najvrjednije ono što se ne može kupiti. I da, dok tražimo savršen dar, ne zaboravimo darovati ono najvažnije – svoju prisutnost, pažnju i toplinu. Jer to su darovi koji ostaju dugo nakon što se blagdanska svjetla ugase.

Kako se blagdani približavaju, gradovi zasvijetle, izlozi se ispune bojama, a mi nekako tiše nego inače počnemo razmišljati. Ne o darovima, ne o popisima i ne o cijenama. Nego o onome što nam zaista nedostaje. Jer, koliko god se trudili, postoje želje koje ne možemo kupiti, zamotati ni staviti pod bor.

Vrijeme kao najdragocjeniji dar

U blagdanskim danima najviše želimo vrijeme. Pravo, istinsko vrijeme – ono bez žurbe, bez pogleda na sat, bez potrebe da negdje dalje budemo. Želimo sjesti s ljudima koje volimo, slušati ih bez prekidanja i osjećati da smo tu, potpuno prisutni. U svijetu u kojem stalno negdje kasnimo, vrijeme postaje najdragocjeniji dar.

Želimo i zdravlje. Tiho, skromno, ali iskreno. Za sebe, za roditelje, djecu, prijatelje. Blagdani često otvore prostor za brige koje tijekom godine guramo u stranu, pa se u jednostavnoj želji „da smo dobro“ krije cijeli svijet nade.

Želimo mir. Onaj unutarnji, koji ne dolazi s isključenim obavezama, nego s pomirenjem sa sobom. Mir u srcu, u mislima, u odnosima. Da barem na trenutak utihnu nemiri, strahovi i ono stalno preispitivanje jesmo li dovoljno dobri, dovoljno uspješni, dovoljno sretni.

Ljudi koje nosimo u srcu

Želimo ljude. One koji nedostaju za blagdanskim stolom. One s kojima se nismo stigli pomiriti. One koje smo izgubili, ali ih i dalje nosimo u mislima. Blagdani su često najljepši, ali i najteži upravo zbog tih praznina koje se ne mogu ispuniti poklonima.

Upravo o toj tišini blagdanskih želja govori i Maja Čebulc, poduzetnicom i zagovornicom zdravoga života, s kojom smo razgovarali o onome što bismo svi potajno poželjeli, ali znamo da se ne može kupiti.

„Kada bih mogla birati poklon pod bor, definitivno bi to bio još jedan susret s mojim tatom, bez kojeg sam nedavno ostala“, iskreno kaže Maja. „Zato bih htjela potaknuti sve da osvijestimo zahvalnost za sve ono što imamo. To su prvenstveno ljudi oko nas koje volimo i koji nas vole, nebitno u kakvom smo odnosu s njima.“

U svijetu u kojem su dani ispunjeni obvezama, a vrijeme se rasipa na sitnice, često zaboravimo stati i pogledati oko sebe.

„Smatram da u današnjem društvu imamo premalo vremena uopće se sjetiti ljudi koji su nam važni i kojima smo mi važni, a kamoli provesti vrijeme s njima. Kada bih mogla još malo vremena zamoliti pod borom, to bi definitivno bilo vrijeme za kvalitetnija druženja s ljudima koji me inspiriraju i koje ja inspiriram, i zbog kojih postajem bolji čovjek.“

Darovi koji dolaze iz srca

I dok nas sa svih strana okružuje konzumerizam, blagdani nas podsjećaju koliko je malo zapravo potrebno da bismo bili ispunjeni.

„U moru konzumerizma i materijalnih stvari koje nas okružuju, želim nam što više onoga što ne možemo kupiti novcem. Da se vratimo ljubavi koja kronično nedostaje na ovom svijetu. To moramo učiti i našu djecu – jer najskromniji pokloni najčešće su i najveći. To su oni koji dolaze iz našeg srca“, poručuje Maja.

I možda je upravo u tome smisao blagdana – da se barem na trenutak vratimo jednostavnosti. Da ne mora sve biti savršeno. Da stol ne mora biti besprijekoran, a pokloni raskošni. Da su blagdani osjećaj, a ne obaveza.

Na kraju, svi želimo isto – nadu. Nadu da će biti lakše. Da dolaze bolji dani. Da ono što nas tišti ima svoj kraj. Nadu koja nas drži čak i kada ne znamo kako dalje.

„Želim svima prekrasne i mirne blagdane. Zagrlite sve ljude koji su još uvijek s vama i zahvalimo se i onima koji nisu, jer su ipak bili dio našeg života“, zaključuje Maja.