TRADICIJA KOLENDAVANJA Pjesma koja stoljećima povezuje, netko da pare, a netko naranču i smokve

Kolenda kakvu danas poznajemo nastala je kao rezultat dugog povijesnog procesa u kojem su se ispreplitali različiti kulturni i vjerski utjecaji. Njezini se korijeni mogu pratiti još od rimskog razdoblja, a u običaju su sačuvani i elementi staroslavenskih i poganskih vjerovanja. Najstariji pisani tragovi kolendavanja nalaze se u Statutu Dubrovačke Republike iz XIII. stoljeća, gdje se spominju pomorci koji su na Badnjak unosili badnjak u Knežev dvor, čestitajući knezu pjesmom, za što su bili nagrađeni. Upravo se u tim zapisima mogu prepoznati začeci kasnije tradicije kolende.

Nekada se kolendavalo znatno više i dulje nego danas. Običaj nije bio ograničen samo na Badnju večer ili Novu godinu, već je trajao tijekom cijelog došašća, od Svete Kate pa sve do blagdana Sveta tri kralja. Pjevalo se od kuće do kuće, u raznim prigodama i za razne sreće, a kolenda je bila važan dio svakodnevnog života i zajedništva. Imala je i jasno određena društvena pravila – znalo se komu se kolenda upućuje, ali je istodobno omogućavala onima skromnijima da barem jednom godišnje dođu pred vrata imućnijih i budu darivani.

Darivanje je bilo sastavni dio kolendavanja. Najčešće se darivalo u naturi – suhim voćem, orasima, mjendulima, smokvama ili tradicionalnim slasticama poput padišpanja, makarula, kontonjate i mantale. U nekim krajevima kolendom se nazivala i naranča u koju su se zabijale grančice masline sa suhim smokvama, a takvi su se darovi poklanjali mladićima ili čobanima. U bogatijim kućama darivao se i novac, koji bi se ponekad zapalio i bacio kroz prozor kako bi kolendari u mraku znali gdje je pao.

Posebnu vrijednost kolende činila je improvizacija. Stihovi su se smišljali na licu mjesta, prilagođavali domaćinu i često su sadržavali duhovite dosjetke i blago zadirkivanje. Ako bi domaćin oklijevao otvoriti vrata ili darivati pjevače, kolenda bi znala poprimiti šaljiv, pomalo „prozivajući“ ton, no sve je to bilo dio folklorne igre i običaja koji se nije shvaćao kao uvreda.

Danas je kolenda u svakodnevnom životu rjeđa i najčešće se izvodi kroz organizirane nastupe, no običaj nije nestao. Zaštićena je kao nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, a njezino očuvanje preuzeli su kulturno-umjetnička društva i pojedinci koji s mladima prenose znanje i ljubav prema tradiciji.

Linđova kolenda na Badnje jutro svake godine ispuni Stradun brojnim Dubrovčanima te je postala neizostavan dio blagdanskog ozračja. Upravo su Badnji dan i Festa svetog Vlaha rijetke prigode kada je Stradun ispunjen domaćima, što samo ističe važnost kolende u životu svih Dubrovčana.