Damir Raguž: „Tugu nosim zbog onih koji se nisu vratili, ponos jer Grad nije pao“
Barbara Horvat
6. prosinca 2025.
Danas, 6. prosinca, Dubrovnik obilježava Dan dubrovačkih branitelja i prisjeća se napada i žrtava iz 1991., dana kada je Grad bio izložen najtežem razaranju u svojoj novijoj povijesti. Među onima koji i dalje nose jasne slike opsade je i Damir Raguž, pripadnik Specijalne jedinice policije Grof. Njegove riječi danas ne otvaraju samo poglavlje povijesti nego podsjećaju na stvarnu cijenu slobode i na ljude čija se imena ne smiju izgubiti u vremenu.
„Prva misao su mi uvijek lica djece i ljudi koji su ostali u Gradu i dijelili sudbinu s dubrovačkim braniteljima. Danima su se isprepletali tuga i ponos. Tuga, jer mnogi moji suborci nisu dočekali slobodu. Ostavili su život na oltaru domovine i našeg grada. A ponos, jer ta žrtva nije bila uzaludna. Grad je obranjen. Svaki metar slobode bio je plaćen krvlju.“
Naglašava i koliko je važno da mlađe generacije razumiju što se događalo tih mjeseci, ne samo kroz udžbenike nego kroz stvarne priče.
„Moraju znati da je netko prije 34 godine bio spreman dati sve što ima, pa i život, za slobodu. Dubrovnik je obranila mala i hrabra šačica ljudi protiv jačeg neprijatelja. Da smo se predali, imali bismo novi Vukovar. Iako se nismo imali čime braniti i iako gotovo ništa nije moglo stići u opkoljeni Grad, on nije pao.“
Najintenzivniji dani ostali su mu urezani, bez detalja koji blijede.
„Najžešći napadi bili su u 11. i 12. mjesecu 1991. godine. Od Belvedera do Sustjepana sve je bila prva crta. Tvrđava Imperijal bila je mjesto gdje je neprijatelj slomio zube. General mi je rekao da je šesti prosinca za njih bio početak kraja. Svaki položaj nosio je svoju težinu i bilo bi nepošteno izdvajati.“
U isto vrijeme, borba nije bila samo oružana.
„Nije bilo lako ni braniteljima ni civilima. Sama spoznaja da branite svoj narod davala nam je snagu da ostanemo i opstanemo.“
Za njega je obilježavanje ovoga dana više od protokola.
„Važno je da se ovi dani obilježavaju i da se prisjećamo onih koji nisu s nama. Grad ne smije zaboraviti te ljude. Ako zaboravimo Domovinski rat, guramo vlastitu povijest u blato. Žrtva branitelja mora biti urezana u svijest svakog Hrvata i svakog Dubrovčanina.“
Zajedništvo iz rata opisuje kao vezu koja nikada neće nestati.
„Onaj koji je bio pored mene bio je moj brat. Dijelili smo sudbinu. Spremnost i povjerenje iz tih dana nisu utihnuli ni danas. To su prijateljstva kojih se ne bih odrekao ni za što na svijetu. To se normalnom čovjeku ne može objasniti.“
Govori i o današnjem vremenu.
„Grad ide u dobrom smjeru. Otvoren je, kao što je oduvijek bio. Ali izgubili smo dio zajedništva. Ljudi su se otuđili. Treba ostati skroman i ponizan. Trebamo pomagati jedan drugome, a ne se mrziti zato što netko ima više. Dubrovnik je biser turizma i kulturni centar i to moramo čuvati. Za to smo se borili.“
Najveća bol pripada obiteljima poginulih.
„Ja prikrivam posljedice koliko mogu. Ali kako će majka prikriti gubitak sina. Taj ožiljak traje dok su živi. Bio sam taj koji je morao ući u kuću i reći roditeljima da im je sin poginuo. To vas obilježi za cijeli život. Teško je izgovoriti da žrtva nije bila uzaludna, ali znam da ti roditelji imaju razlog biti ponosni. Nisu sami. Mi koji smo ostali, mi smo njihova djeca. Slobodu smo dobili zahvaljujući palim herojima i njihovim obiteljima. Neka im je vječna slava i hvala.“
Svjedočanstvo Damira Raguža pokazuje koliko je 6. prosinca duboko upisan u identitet Dubrovnika. U njegovim riječima nema ukrasa, samo iskustvo, i upravo zato podsjećaju zašto se ovaj datum i dalje obilježava. Da se ljudi koji su branili Grad ne izgube u vremenu i da se njihova uloga jasno vidi u onome što Dubrovnik danas jest. A u tišini ovoga dana ostaje i jednostavna misao: bez njih, ovaj Grad ne bi imao svoju današnju slobodu.