Koncert Ibrice Jusića: „Od Shakespearea do sevdaha… i natrag”

Ibrica Jusić ponovno izlazi pred dubrovačku publiku, na pozornicu koju smatra svojim prirodnim mjestom i prostorom koji ga povezuje s djetinjstvom. Ovoga puta vraća se s retrospektivom velikog opusa i obilježava šezdeset godina karijere. Kaže da mu je Kazalište Marina Držića uvijek bilo kao kuća. Prisjeća se kako je kao dječak bio u pionirskom kazalištu i kako je na istoj toj pozornici igrao Šegrta Hlapića i Kekeca. “Uvijek je posebno uzbuđenje kad se popnem na tu pozornicu” kaže.

Najavljuje večer u kojoj donosi malu retrospektivu svog velikog opusa. “Šezdeset godina karijere, a šezdeset i jedna skalina” kaže sa smiješkom. Publika će čuti pjesme koje su obilježile njegov put. Ibrica ne odvaja umjetnost od života. “Ja uvijek kažem da živim kako stvaram i pjevam i pjevam kako stvaram i živim. Nema tu razlike. Uvijek je drugi ugođaj druga atmosfera ali pjesma uvijek ima svoju težinu.”

Posebno ga raduje što ga vole i mlađe generacije. Prisjeća se prizora ovoga ljeta na skalinima. “Oko mene je sletjelo sedam ili osam curica možda sedamnaest ili osamnaest godina. Sve je bilo krasno dok me nisu počele tražiti da otpjevam Trubača sa Seine pa U svakom slučaju te volim… Lijep je osjećaj kad vidite mlade ljude koji vole vašu glazbu i prate vas.” Kaže da mu takvi trenuci djeluju na psihu i karakter i da mu nema ljepšeg osjećaja.

Uz njega je i njegov pas koji ga prati svuda. “Publika ga čeka. Dok publika ulazi on je uz mikrofon. Zovu ga a on nikoga ne šljivi ni pet posto. Samo stoji i čeka mene da izađem. On je velika faca, dijelimo kilometre u autu, hotele i pozornice.”

Kad govori o svojoj dugoj karijeri, ostaje svoj. “Za svoju karijeru mogu reći da je jedan umjetnički eksces što bi se reklo. Jer šezdeset godina voditi karijeru bez menadžera bez korupcije bez mita stvarno nije lako. Ali ima jedna dobra vila koja me vodi kroz život i dragi Bog me čuva i vodi. U životu ništa nije slučajno.”

S posebnom emocijom opisuje i trenutke inspiracije iz mlađih dana. “Najdraži osjećaj mi je ljeti kad sam bio mlađi. Šetam po Stradunu pa vidim jedanaest i četrdeset a prsti me počnu svrbiti. Bjež’ doma po gitaru na skaline.”

Pred sutrašnji koncert šalje jednostavnu poruku. “Neka se samo drže toga da nitko nije u životu vrijedan njihovih života ni njihova zdravlja i sve će biti dobro. I da budu zdravi u pameti. Vidimo se u kazalištu.”

Ne propustite večer ispunjenu emocijom, glazbom i uspomenama – 22. studenoga u 20 sati, u Kazalištu Marina Držića.