Željo Perković ostvario san: “Nikad nije kasno za novi početak” – karate priča svjetskog prvaka

Neki snovi dođu rano, neki stignu kasnije, ali kad se ostvare vrijede svake godine čekanja. Željo Perković, karatist, trener i slikar, postao je svjetski veteranski prvak u Shotokan karateu, u kategoriji kata. U Bugarskoj je ostvario ono o čemu je maštao još kao dječak: naslov svjetskog prvaka.

“Ne mogu reći da je bilo neočekivano, jer sam posljednjih godina stalno u borbi za medalju. Imao sam kontinuitet i znao sam da će doći trenutak kada će se sav taj rad i trud isplatiti. Ali osjećaj kad čuješ da si svjetski prvak, to se ne može opisati,” rekao je Perković.

Sportom se bavi više od četrdeset godina. Karate je počeo trenirati sa šesnaest, nešto kasnije nego većina, ali nikada nije stao. Njegovu seniorsku karijeru prekinuo je rat. Umjesto natjecanja, proveo je godine u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH. Nakon rata preselio se u Dubrovnik, gdje je, kako kaže, morao početi ispočetka i boriti se s egzistencijalnim izazovima. Ipak, nije odustao od onoga što mu je oduvijek bilo dio života.

“Nisam nikad imao stanku. Bilo je dana kad nisam trenirao, ali nikad razdoblja bez karatea. Četrdeset godina sam u kimonu, i to se na kraju vratilo. Kontinuitet je presudan. Ljudi misle da talent sve rješava, ali jedino rad i upornost nose rezultat.”

Upravo ta upornost dovela ga je do svjetskog trona. Početkom 2022. godine, teško je ozlijedio nogu i potrgao ligamente skočnog zgloba. Šest tjedana hodao je na štakama, ali nije odustao. “Vodio sam treninge na štakama. Šepao sam po dvorani i mislio mogu li osvojiti medalju s ovakvom nogom. Kad sam skinuo štake, osvojio sam državno prvenstvo. To mi je bio znak da mogu dalje.”

Svjetska titula samo je kruna karijere, ali i simbol nevjerojatne discipline. “To je bio moj san od djetinjstva. Htio sam imati crni pojas i biti trener. To sam ostvario sa 20 godina. Drugi san bio je upisati Akademiju likovnih umjetnosti  i to sam ostvario s 35. Treći san bio je postati svjetski prvak. Sad sam ga dočekao. Nema dalje,” kaže uz smijeh.

Osim sporta, Perković je i umjetnik. Diplomirani je slikar koji je izlagao u nekoliko europskih zemalja, među njima i u Parizu, gdje je čak dvanaest puta izlagao u muzeju Louvre. “Nisam to nikad očekivao. Htio sam samo biti slikar, a onda se dogodilo da izlažem u Louvreu. To je kao kad sportaš nastupi na Olimpijskim igrama, više ne možeš tražiti ništa veće.”

Danas vodi karate klub Kakato i s ponosom govori o novim generacijama koje tek ulaze u svijet borilačkih sportova. Ipak, priznaje da je rad s djecom danas teži nego prije. “Djeca dolaze s lošijom motorikom, više vremena provode pred ekranima nego na igralištu. Nama trenerima to je izazov. Interesa ima, ali treba više strpljenja i razumijevanja. Ne mogu svi postati prvaci, ali svako dijete može postati bolja verzija sebe. To je najveća pobjeda.”

Svoj uspjeh vidi kao poruku drugima, posebno onima koji misle da su njihovi snovi iza njih. “Nikad nije kasno. Ako imaš san, probaj. Ne moraš uspjeti, ali barem ćeš znati da si pokušao. Ja sam pokušavao 40 godina i uspio. Zato danas mogu mirno reći – vrijedilo je.”

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković čestitao mu je na velikom uspjehu, istaknuvši kako je Perković “ponos Dubrovnika i primjer generacijama koje odrastaju u ovom gradu”.

Njegov uspjeh nije samo sportski, nego i ljudski. Dok mnogi sanjaju o naslovima i priznanjima, Perković je pokazao da snovi nemaju rok trajanja i da se najveće pobjede osvajaju kad čovjek odbije odustati.
“San je ispunjen,” kaže skromno. “Sad idem malo odmoriti i sanjati nove.”

Foto: Ž. Perković