PRVA OTOČNA LIJERIČARKA „Samo radi glazbe, moj život ima smisao!“

Krcat Dom kulture u Žrnovu prošlog je tjedna nestrpljivo očekivao nastup KUD-a Mišnjice koje je svečanim kulturnim programom proslavilo 60 godina postojanja. Izvest će linđo, jedno od najpoznatijih koja koje je potpis novijih generacija folkloraša, a kad su članovi Mišnjica ušli u dvoranu u nošnjama – nastao je muk!

U nošnji, s malim „bankom“ u jednoj ruci te s lijericom u drugoj, u dvoranu je ušao Bogdan Favro, jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih svirača lijerice na otoku, a za njim, s istom opremom, ušla je Lucija Skokandić, 16-godišnja Žrnovka s osmijehom i aurom koja je osvijetlila cijelu dvoranu.

Iako je lijerica jedan od najupečatljivijih simbola glazbene tradicije juga Dalmacije, povijesno je bila gotovo isključivo muško glazbalo. Lijeričari su u prošlosti bili nositelji glazbene i pripovjedačke baštine, pjevali su, svirali i prenosili narodne pjesme, legende i povijesne zgode, najčešće u javnom prostoru, na svadbama i svečanostima.

Žene su, s druge strane, stoljećima bile čuvarice vokalne tradicije, gange, rere i napjeva, ali nisu javno svirale instrumente, osobito ne one koje su se smatrale „muškim“. Ipak, etnografski zapisi s juga Hrvatske, posebno s Pelješca, Mljeta te iz Konavala, bilježe usmena svjedočanstva o ženama koje su znale „držat lijericu“, obično u obiteljskom krugu, kao kćeri ili sestre poznatih lijeričara. Njihovo muziciranje ostajalo je u privatnosti doma, daleko od javnih nastupa.

Tek u novije vrijeme, u 21. stoljeću, pojavljuju se prve javne lijeričarke, djevojke i žene koje u sklopu kulturno-umjetničkih društava sviraju lijericu. Naknadno doznajemo da je Bogdanova kćer Iskra već nastupila jednom s ocem, davno, u Korčuli, na spomeniku kao lijeričarka. Žrnovo, pak, nikad nije zabilježilo javni nastup žene na lijerici, dok je nije pod prste uhvatila Lucija, prekrasna djevojka zaljubljena u glazbu čiji osmijeh liječi i ispunjava.

Mislite da pretjerujemo? Vjerujte nam – ni blizu, a vrijeme je da cijela županija upozna ovu zanimljivu, jedinstvenu i dojmljivu curu s bezbroj talenata, inače učenicu 3. razreda Opće gimnazije u SŠ Petra Šegedina u Korčuli.

Lucija je odrasla u velikoj obitelji, pažljivo nabraja mamu i tatu, Ivanu i Anta te tri sestre i brata, Katarinu, Martinu, Karmen i Gabrijela. Obitelj Skokandić pravi je primjer korčulanske „fameje“ u kojoj svatko nešto svira, pjeva ili pleše, a Katarina i Lucija prednjače. I dok Kata pjeva u nekoliko klapa i svira klavir, Lucijine instrumente je teško i nabrojati, a sve je počelo s ljubavi prema jednoj plavoj violini.

„Ljubav prema glazbi je počela doslovno odmalena. Oduvijek sam u muzici pronalazila neki mir, spokoj, glazba je moj ‘safe place’, dok slušam ili stvaram muziku osjećam se sigurno, zaštićeno, ma zapravo, predobro se osjećam“, priča nam iskreno uz smijeh te nastavlja – „Mama je imala jednu plavu violinu. Još se jasno sjećam emocija koje bi se probudile kad bih uzela tu plavu violinu i svirala je kao dijete na balkonu naše kuće u Žrnovskoj Banji. Ja sam se zapravo zaljubila u tu plavu violinu“, prisjetila se Lucija.

Kako je bila još premala za glazbenu školu, Lucija je u vrtiću molila časne sestre da je nauče svirati plavu violinu. Bila je toliko uporna, časne bi joj i ispunile tu želju da je ijedna od njih znala svirati violinu. No, pronašle su kompromis, Lucijinu žeđ za sviranjem utažila je legendarna časna Anita i to satovima klavira. Tako je Lucija krenula u Osnovnu glazbenu školu Petra Kanavelića u Korčuli već znajući osnove klavira, a nakon šest godina završava i violinu. Međutim, to je samo manji dio instrumenata koje Lucija danas svira.

„Sviram klavir, završila sam OGŠ za violinu, sviram gitaru, malo sviram i bubnjeve, sviram sve tamburice, od bisernice i mandoline do brača prvog, drugog, trećeg… Sviram i okarinu, to je jedan jako lijepi i zanimljiv puhački instrument i evo, sad sviram i lijericu!“, zaneseno nabraja Lucija.

Ako ste mislili da je to sve, prevarili ste se. Lucija pjeva u mješovitoj klapi Sfida koju vodi prof. Josipa Favro Kurtović. Sfida je jedna od najpoznatijih i najuspješnijih otočnih klapa uopće, nekoliko puta su bili pobjednici Dječje večeri Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, a na 58. Večeri mješovitih klapa osvojili su drugu nagradu stručnog povjerenstva. Lucija vodi i djevojački zbor Divne, inače sekcija KPD-a Bratska sloga iz Postrane, a vodi i Zbor mladih Župe sv. Martina u Žrnovu.

Osim što pjeva i svira, Lucija i sklada autorsku glazbu i to uglavnom duhovnu iako je, ističe, napisala i neke pop pjesme, ali te su samo za nju i njenu obitelj. Ove duhovne izvodila je u dvije prilike, nabraja pažljivo, na pričesti njene sestre Karmen te u sklopu kulturne manifestacije u Kampušu gdje je s Divnama izvela autorsku pjesmu posvećenu sv. Martinu.

Lucija je tu večer s Divnama i gitarom u ruci izašla obučena u nošnju linđa. „Aha, ovo je mala Luca počela balat i linđo, neka, neka, lipo“, promislili su vjerojatno svi Žrnovci u publici redom. Međutim, kad je linđo krenuo, Lucija je svoj drveni „banak“ stavila pokraj Bogdanovog, namjestila je lijericu i – počela „udarat“.

„Otprilike prije jedne godine, Edith me pitala bi li svirala lijericu, ona vam je predsjednica Mišnjica. Na prvu sam se iznenadila, nisam znala da ženske uopće smiju svirati lijericu, ali sam rekla – ‘ajde može! Tko će me naučiti, nego Bogdan Favro! Pokazao mi je osnove, gudalo mi je bilo blisko još od violine, a žice na lijerici se ne pritišću, već se tiskaju prstima. Shvatila sam osnove, no od tad nisam svirala, sve do nastupa nedavno“, prisjetila se Lucija.

Par dana prije nastupa, Edith i Zvonko su Luciji javili da bi trebala svirati linđo jer je Bogdan imao nekih zdravstvenih poteškoća i to na svečanoj manifestaciji u čast 60 godina postojanja društva. „Uf, probat ću“, uzdahnula je zabrinuto Lucija kojoj je Jakša, jedan od plesača, uskoro na vrata donio lijericu s neizrečenom rečenicom koja je doslovno visila u zraku – imaš samo par dana Luce, izvoli!

„Tu sam je večer zaista naučila svirati! Nije teško, stvarno, gudalo poznam te imam to nešto u prstima, ipak sam šest godina svirala violinu. Trebalo mi je malo vremena da uhvatim ritam u desnoj ruci i da usuglasim tiskanje žica lijevom pa sam zamolila dunda Bogdana da mi pokaže. Izašao mi je u susret, pozvao me kod sebe doma i sve mi je detaljno pokazao. Bogdan me oduševio, inače je jako nadaren za crtanje i šivanje, ima jako puno instrumenata, a još više talenata. Ostala sam paf, taj je čovjek veliki umjetnik“, oduševljeno nam priča Lucija.

Lucija nije imala izbora nego biti hrabra, obukla je nošnju i bila spremna sama stati u kolo, ispred cijelog Žrnova te po prvi put u povijeti otoka kao žena javno svirati lijericu, nešto o čemu se generacije njenih pretkinja mogle samo sanjati. No Bogdan je još jednom pokazao koliko je velik umjetnik, ali i čovjek.

„Pola ure prije nastupa dolazi mi Jakša i govori da će mi sad donijeti jedno iznenađenje. Vratio se s Bogdanom! Bila sam presretna, izgrlili smo se, a meni je odmah sve bilo lakše. Moj prvi javni nastup na lijerici nije mogao proći bolje, osjećala sam se toliko sigurno svirati kraj Bogdana, on svira lijericu 60-ak godina, cijeli nastup smo se smijali, uživali smo u svakom trenutku“, priznaje nam Lucija koju, u narednim godinama, čekaju brojni nastupi s KUD-om Mišnjice na otoku i šire, a njen je debitanski nastup publika popratila doslovno ovacijama!

Osim što je predivna cura, uključena u brojne društvene aktivnosti Žrnova i Korčule, Lucija je i odlična učenica, a trenutačno se dvoumi, otkriva nam, između dvije akademije, glazbene i glumačke.

„Privlače me gluma i glazbena pedagogija, to su dvije akademije na koje nije lako upasti. Počela sam voditi i dramsku sekciju s djecom u postranskom teatru u Pauleta, ali svakako ću se s glazbom baviti do kraja života. Ne mogu zamisliti život bez muzike, samo radi glazbe moj život ima smisao“, zaključila je iskreno.

Lucijin osmijeh liječi, vjerujte nam da je tako, a njena topla energija privlači i osvaja pa je privukla tako i jednu običnu lijericu. Običnu za generacije muškaraca koji su je zdušno svirali, ali simboličnu za generacije glazbeno talentiranih žena koje nisu željele igrati kolo, već su čeznutljivo gledali u starinski instrument. Zahvaljujući viziji vodstva KUD-a Mišnjice i Lucijinoj hrabrosti, lijerica u Žrnovu pripada svima, odnosno svima onima koji je znaju svirati bez obzira na spol i rod, a ime ove divne cure, uvjereni smo, još ćete imati priliku čuti i vidjeti!

Bravo Luce, otok je ponosan na tebe!

Foto: Don Jerko Ban, privatni album