Umjetna inteligencija previše se slaže s nama – i baš to bi moglo postati ozbiljan problem

Umjetna inteligencija sve je prisutnija – u našim telefonima, aplikacijama, pa i u svakodnevnim razgovorima. Pomaže nam u poslu, štedi vrijeme, piše tekstove, prevodi, pa čak i tješi kad nam je teško. No, što kad nas tehnologija počne previše razumjeti – i još više s nama se slagati?
Je li to znak napretka, ili početak nečeg opasnijeg?

O toj temi razgovarali smo s kliničkom psihologinjom Vesnom Staničić Raguž, koja upozorava da svaki tehnološki iskorak, ma koliko bio koristan, ima i svoju drugu stranu.

„Svaki tehnološki napredak donosi svoje pozitivne strane. Mi smo zadovoljni kad osvijestimo koliko su nam svi ti napretci u tehnologiji poboljšali život – olakšali komunikaciju, povezali ljude, omogućili kontakt s onima koji su daleko“, kaže psihologinja.

I doista, umjetna inteligencija danas olakšava brojne zadatke – od zdravstvene dijagnostike do svakodnevne komunikacije. No, kako ističe Staničić Raguž, upravo u toj jednostavnosti krije se i opasnost.

„Ono čime bismo se trebali posebno pozabaviti su opasnosti, odnosno negativna strana te medalje. Čovjek je stvorio nešto što u konačnici može biti potpuno destruktivno – ne samo po pojedince, nego i po cijelu ljudsku zajednicu.“

Kad AI postane naš ego – bez propitivanja i otpora

Jedan od najuočljivijih rizika nove tehnologije, kaže Staničić Raguž, jest taj što umjetna inteligencija „previše pristaje“ uz naše stavove. Ako nas stalno potvrđuje, ako nam se uvijek slaže – što to radi našem načinu razmišljanja?

„Takvo neprekidno potvrđivanje može dovesti do razvoja egocentričnosti, gubitka sposobnosti toleriranja suprotnog mišljenja, pa i kognitivnih pristranosti. Ako čovjek počne vjerovati samo onome što mu AI potvrdi, prestaje preispitivati vlastite stavove.“

Drugim riječima, dok AI „uči“ iz nas, mi riskiramo da prestanemo učiti iz svijeta oko sebe.
A to, kaže psihologinja, dugoročno može imati ozbiljne posljedice po društvo.

„Važno je pitati se – koliko kroz takvu vrstu kontakta možemo vjerovati onome što nam AI nudi? Koliko možemo dopustiti da takve stvari oblikuju našu spoznaju i način razmišljanja?“

Pitanje kontrole i granica

Još jedno veliko pitanje koje otvara Vesna Staničić Raguž jest – u čije ruke sve to pada.
Umjetna inteligencija, ako se zloupotrijebi, može postati alat za kontrolu i manipulaciju.

„Postoji ogromna mogućnost kontrole velikog broja ljudi, pa čak i cijelog čovječanstva. Ako do takvih spoznajnih mogućnosti dođu osobe s lošim namjerama – to može biti vrlo opasno.“

Zbog toga, kaže, ključno je postaviti granice. AI može biti izvrstan pomoćnik u nekim područjima, poput medicine ili znanosti – ali nikada ne smije zamijeniti čovjeka.

„Postoje područja u kojima je umjetnu inteligenciju dobro iskoristiti, ali mora postojati jasna granica. Onaj trenutak kad se izgubi ljudska komponenta – empatija, prosudba, iskustvo – to više nije napredak, to je gubitak.“

Čovjek mora ostati središte – ne algoritam

Dok svijet fascinirano promatra razvoj umjetne inteligencije, psiholozi poput Vesne Staničić Raguž podsjećaju: tehnologija je tu da služi čovjeku, a ne obrnuto.

„Umjetna inteligencija može ubrzati procese, pomoći u dijagnostici, pa i u svakodnevnim odlukama – ali nikada ne smijemo dopustiti da preuzme ono što nas čini ljudima.“

U vremenu kad nas algoritmi sve češće „čitaju“ bolje nego što čitamo sami sebe, možda je pravo pitanje – želimo li svijet u kojem nas svi razumiju, ali nitko ne proturječi?

Jer, kako kaže psihologinja, bez izazova i različitih mišljenja – nema ni rasta.

Treba li nam AI koji se uvijek slaže?

Umjetna inteligencija već je promijenila način na koji radimo, komuniciramo i učimo. No, dok nas uvjerava da smo uvijek u pravu, možda bismo trebali zastati i zapitati se – tko tu zapravo uči od koga?

Jer ako umjetna inteligencija postane samo ogledalo naših uvjerenja, bez mogućnosti da nam se suprotstavi, možda ćemo izgubiti ono najvažnije – sposobnost da mislimo drukčije.