Marija Milovac: Dubrovnik ima svoje legende, vile i duhove, vještice s Pelješca – i priče koje vrijedi čuti

Dubrovnik ima i onu stranu koja se ne vidi na razglednicama – stranu starih priča, vjerovanja i legendi koje su se stoljećima prenosile među ljudima. Upravo tu stranu grada istražuje i pokazuje Marija Milovac, turistička vodičica koja je osmislila ture posvećene duhovima, misterijima i narodnim običajima juga.

– Dvanaesta mi je godina da vodim ture i oduvijek sam maštala o turi legendi Dubrovnika. Kad sam to predložila kolegama, nisu baš bili oduševljeni idejom. Onda sam 2016., kad sam otvorila obrt, odlučila – idem to stvarno napraviti – kaže Marija.

Tako je nastala njezina tura „Duhovi i misteriji Dubrovnika“, koja goste vodi izvan uobičajenih staza – kroz Pile, Boninovo, Gradac i Danče.
– Tamo su bila vješala iz doba Republike, Boninovo ima svoje priče zbog groblja, a u Parku Gradac se i danas osjeća posebno ozračje. Ima tih mjesta uz koje se vežu stare priče i legende, i sve sam ih htjela okupiti u jednu turu – objašnjava.

Marija proučava i razlike između gradskih legendi i seoskog folklora juga.
– U selima su se oduvijek pričale priče o vilama, pustolovicama, tenjcima i tintilinima. U Gradu su to više priče o palačama i ljetnikovcima, o duhovima i starim obiteljima. Ja na svojim turama volim spojiti ta dva svijeta – onaj gradski i onaj iz naroda.

Posebno su zanimljive priče o vješticama i vampirima, koje su u prošlosti bile dio stvarnog vjerovanja.
– Najviše tih optužbi za vještičarenje bilo je iz okolice Dubrovnika, osobito s Pelješca i iz Konavala. Ljudi su prijavljivali žene koje su liječile, primalje, one koje su izgubile djecu… Kad bi se dogodila bolest ili nesreća, vjerovalo se da one donose prokletstvo ili da imaju moć od vraga.
U Konavlima su ljudi vjerovali i u vampire – otvarali bi grobove tražeći “nemrtve” koji su, kako se pričalo, donosili bolesti i nesreću. Na Lastovu su čak zapisani slučajevi kad su ljudi čuvali grobove noću i “probadali” tijela, da se ne vrate.

Na njezinim turama zna se pojaviti i poneki “osjetljiviji” gost.
– Jednom je došla žena iz Engleske, rekla je da je medij i da osjeća duh muškarca u Parku Gradac koji je tamo ubijen. Ja osobno ne bih rekla da sam išta nadnaravno osjetila, ali ljudi imaju svoje doživljaje – prepričava.

Ture su male i brzo se popune.
– Maksimalno deset ljudi. Ne objavljujem puno na društvenim mrežama, jer se sve rasproda. Ljudi koji dođu žele čuti priču, ne senzaciju. Ne želim da idu kući prestravljeni, nego da se zapitaju koliko zapravo poznaju svoj Grad.

Trenutno radi na knjizi o duhovima i nadnaravnim bićima Dubrovnika i juga, koju piše na engleskom jeziku.
– Pišem je već dugo. Svaki put kad mislim da sam gotova, naiđem na novu priču koju želim dodati. Bit će to kompilacija kratkih pričica o duhovima i bićima iz dubrovačkog kraja. Nadam se da ću je izdati ove zime, a kasnije možda i na hrvatskom.

– Ne moraš vjerovati u duhove da bi razumio priče o njima. Dovoljno je da znaš slušati – zaključuje Marija.

Njezine ture podsjećaju da Dubrovnik nije samo povijest i arhitektura, nego i priče koje su ga oblikovale, one koje i dalje žive među nama, ako im damo malo prostora da se ispričaju.