Kad skladatelj postane željezničar: Pero Šiša nakon 15 godina završio maketu konavoske željeznice

Petnaest godina strpljenja, više od tristo noći rada i beskrajna posvećenost – sve to stalo je u potkrovlje jednog dubrovačkog doma. Tamo je Pero Šiša, glazbenik i skladatelj, izgradio svoj svijet u minijaturi — maketu konavoske željeznice koja spaja ljubav prema tehničkoj preciznosti, umjetnosti i miru koji donosi stvaranje.

Sedam vlakova, devet tunela, tri serpentine i 35 tračnica koje vijugaju padinom krova. Svaki milimetar tog krajolika Pero je sam osmislio i izradio — ručno, strpljivo i s puno duše.

— To nije hobi, to je strast. Možda i terapija. Kad nisam u notama, onda sam u vlakićima. To je moja bolest, ali ona dobra, kreativna. Treba biti pomalo “lud” da potrošiš tristotinjak noći radeći ovako nešto — govori uz osmijeh.

Njegova maketa nije ni najveća, ali je jedinstvena.

— U svijetu se za to grade cijele kuće. Ja nisam htio žrtvovati prostoriju, sve sam smjestio u padinu krova. Većina napravi ravnu plohu pa vlakovi samo kruže tamo-ovamo, bez uzbrdica i tunela. Ja sam dodao serpentine, nagibe i planine — malo mikrokirurgije, malo čarolije.
To je zimska rabota. Najviše sam radio noću, nekih tristo noći kroz desetak godina. Gore, između klavira i makete, to je moj mir. Kad život postane preglasan, ja se maknem tamo.

Maketarstvo, kaže, nije jeftin hobi. Svaka lokomotiva vrijedi i do tisuću i pol eura, a ima ih desetak. No vrijednost nije u cijeni.

— Kad voziš vlakove, to nije igra. To je kao skladanje, samo u prostoru, bez nota.

Njegov svijet u minijaturi ne putuje na izložbe. Ne može.

— Ne može to van. Fiksno je, tu gdje jest. Ali tko hoće doći, dobrodošao je. Samo da zna — to nije igračka, to je stani pa gledaj.

I tako, dok se vlakovi penju uz serpentine i prolaze kroz tunele, u njegovom potkrovlju vrijeme staje. Ondje gdje se spojila glazba, preciznost i djetinja mašta, Pero Šiša pronašao je ono što svima ponekad nedostaje — mir i vlastitu bajku.