Umjesto u školu krenuo sam u vojsku, a olovku sam zamjenio puškom

Za Dubrovnik je 1. listopada tužan dan, strašan i prepun teških emocija. Sjećamo se prvog listopada 1991. godine, u 6 sati, kada je više od 13 tisuća pripadnika Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih i crnogorskih rezervista, napalo područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa te 9. Vojno-pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Među dobrovoljnim braniteljima bio je i Riki Milun, koji je tada imao svega 16 godina, ali je unatoč tome, zajedno sa svojim prijateljima, odlučio da, ako dođe do rata, o kojem se u to vrijeme mnogo pričalo, umjesto u školu krenu u obranu Grada. Tako je i bilo. Rat je počeo, a on je sa svojim prijateljima umjesto u školu krenuo u rat.

„Tada sam trebao tek krenuti u školu, a umjesto toga otišao sam u vojsku. Bio sam – dijete, a preko noći postao čovjek. Olovku sam zamijenio puškom. A kako sam krenuo, tako je i ostalo – jednostavno, mislim da smo to već ranije u sebi odlučili.
Tijekom ljeta slušali smo vijesti o tome što se događa u Slavoniji i Vukovaru. Znali smo – cijela moja ekipa – da ćemo se prijaviti ako krene napad na Dubrovnik. I tako je, nažalost, i bilo. Najprije Komolac, pa Marina i sve ostalo… Nisam otišao u školu. Otišli smo u mjesnu zajednicu i tamo se prijavili. U početku nije bilo oružja ni ničega, ali znali smo da ćemo to učiniti i krenuli smo.

Naravno, bio je otpor doma. Otac je tada bio na moru, a pokojna majka – i cijela obitelj – bili su protiv. Ja sam tada imao samo 16 godina. Ali, kako kažu – mladost, ludost. Tko te može spriječiti?
Nisi tada bio ni svjestan kamo ideš, ni što te čeka, ni kakvu si sudbinu zacrtao. Sve to shvatio si tek kasnije, kroz mjesece i godine koje su došle. Ali odlučio si ostati tamo gdje živiš i tako si to zamislio. I tako je bilo.“

Da mora, kaže, sve bi danas ponovio, ali bi bio pametniji nego u mladosti, kada ne razmišljaš glavom o ničemu.

„Pa vidi, sigurno bih ponovno išao. Samo bih, naravno, promijenio neke stvari koje sam tada radio. Radio sam ih jer sam bio mlad, nepromišljen i jednostavno nisam imao iskustva.
Da se ponovi, cijela moja ekipa i svi koji su tada bili s nama opet bi prošli kroz isto. Samo bismo ovaj put sigurno više razmišljali glavom. Ne bismo radili sve onako kako smo tada radili – možda bismo i radili iste stvari, ali pametnije, opreznije i sigurnije.
Normalno je to, jer danas si stariji i imaš malo više mozga u glavi,“ priznaje Milun.