„Bogu hvala, ovo je zadnja Ribarska“, reče mlada konobarica i otvori mi oči

„Što, ova mala tržnica ne radi?,  pita me u petak jedan bračni par starijih turista koji su odsjeli u Lumbardi u nekom privatnom smještaju na Veloj Glavici.

„Pa ne znam, morala bi raditi“,  rekla sam pomalo začuđeno misleći u sebi, deveti je mjesec, točnije 19. rujna, turista ima više nego lani u ovo doba. Ima ih više čini mi se nego u srpnju, ali, kako nisam bila sigurna u vlastite riječi, prošetala sam do male tržnice na kojoj inače tijekom sezone rade tri kioska, jedan za ribu i dva za voće i povrće. Kad tamo – sve zatvoreno.

Premda je bio petak, dan kad se na otoku tradicionalno jede riba, ribarnica je bila zatvorena, jedan kiosk sa voćem i povrćem konzerviran, kao da je prosinac, a drugi ‘otvoren’, ali zjapi prazan, bez robe. Za mnom u čudu ide i spomenuti, simpatični bračni par. Nasmijani su, dobre volje, zaključujem da im se sviđa na otoku, ali ne razumiju sto se događa, je li neki praznik? Umjesto domaćeg voća i povrća s tržnice, danas će jesti ono iz trgovačkog centra, koje vjerojatno jedu i kod kuće u Britaniji.

Nisam znala što bih rekla. Mi s otoka na to gledamo drugačijim očima, kraj rujna je i kraj sezone, barem u našim glavama, butige zatvaramo kad hoćemo isto kao što ih i otvaramo kad hoćemo. Ne postoji nacionalna ili barem lokalna turistička strategija koja bi nas natjerala u nekakve okvire, milom ili silom. U rujnu je najmanje što nam treba bogati, britanski, bračni par – „pohoj doma! Imali ste cilo lito, sad ste se u deveti misec sjetili dohodit“, sjećate li se legendarnog skeča? U njemu je sve objašnjeno. Iz otočne perspektive, to je sasvim legitimno.

Međutim, iz perspektive britanskog para vjerojatno nije. Zašto su uskraćeni za ribarnicu i tržnicu, pitaju se? Za sve one lijepe boje, okuse i mirise Dalmacije kojima smo ih namamili na naš južnodalmatinski otok? Pa sezona je još u priličnom jeku, vidi se to po sezonskim restoranima još uvijek prilično popunjenim, umornim konobarima koji „tuku“ smjene kao da je srpanj, kažu neki – i bolje nego u srpnju! Još uvijek je u kafićima ujutro teško pronaći slobodan stol, a za prolazak kroz štradu trebat će vam puno vremena i strpljenja…

Ne bi li i butige na tržnici trebale raditi do nekog, točno određenog dana u godini? Nekog univerzalnog datuma o kojem bi obavijestili naše goste i turiste? Tko odlučuje o tome, koncesionar, najmoprimac, količina zarađenih eura ili sezonska ponuda ribe, voća i povrća? Ili da naštampamo na letke – dođite u rujnu, želimo produžiti sezonu, ali u rujnu možete doći na kupanje i neku od brojnih kulutnih manifestacija koje se sve događaju u isto vrijeme. Želite li lokalne okuse i mirise, možda više sreće budete imali na drugom kraju otoka, iako nisam sigurna?

No dobro, preživio je bogati, britanski, bračni par pretpostavljam i veće nevolje u životu od zatvorenih butiga na ljetovanju, uostalom, imaju navečer glasovitu i nadaleko poznatu gastronomsku manifestaciju naziva Ribarska večer. Ribarska večer u Lumbardi sigurno je događaj kojega ćete rado pamtiti bez obzira došli u središte Lumbarde iz susjedne Korčule ili drugog kraja svijeta. Domaći specijaliteti, ukusna spiza, autohtona sorta bijelog vina grk, i slatkoga i slanoga, a sve lokalno, mirišljavo, brižno pripremljeno, lokalno uzgojeno uz, naravno – paprene cijene!

Sjedim na skalinama jer slobodnog mjesta nema ni za lijeka i vjerujete mi, to mi uopće ne smeta. Kad odjednom, za stolom ugledam  dva poznata lica, pogađate – bogati, britanski bračni par. Oduševljeni su hranom, grkom, atmosferom… Samo što im suze radosnice nisu potekle niz engleske obraze. Pitaju me koliko često i kojim danima je Ribarska, a ja im slavodobitno odgovaram – svakog petka! Odlično, odgovaraju veselo, znači i sljedećeg petka, pitaju me razdragano? Odlaze tek u nedjelju pa će imati priliku još jednom ponoviti ovo sjajno iskustvo. Nekako sam i sama bila sretna radi njih.

Nakon što sam s djecom pojela palačinke, one najbolje, kućne, s marmeladom, koje sam platila nevjerojatnih dva eura po komadu, sretnem poznanicu konobaricu i dobacim usput – „Baš su vam odlične ove Ribarske, krivo mi je što ne dođem češće, ali uvik je gužva liti… A vidi večeras, svita k’o da je špica sezone!“. A ona mi, noseći spizu za neki stol, usput odgovara – „Bogu fala, ovo je zadnja, dosta mi ih je više!“.

Eto, među ostalim i to smo mi.