Prvi razred se ne zaboravlja: što pamte naši sugrađani

Prvi dan škole uvijek nosi posebnu dozu uzbuđenja, nervoze i sjećanja koja ne blijede ni desetljećima kasnije. Pitali smo Dubrovčane kako su oni doživjeli svoj početak, a odgovori su pokazali koliko se vremena mijenjaju – ali i koliko se toga u dječjim srcima nikad ne mijenja.

Željko Tutnjević prisjetio se prvog razreda u OŠ Ivana Gorana Kovačića. Kaže da je učiteljica svakome dala loptu u ruke i tražila da se predstavi imenom i prezimenom. “Dobro se sjećam tog prvog dana, onako smotano, baš kao što svi prvašići dođu u razred. Ali to s loptom ostalo mi je u pamćenju. Kad smo je uhvatili, morali smo reći tko smo. Tako smo se polako upoznavali i postajali prijatelji.”

Maja Milošević školu je započela u zgradi današnjeg Interuniverzitetskog centra, tadašnjoj “Preparandiji”, gdje su mališani započinjali školovanje prije nego bi prešli na Ploče, u školu Miše Simoni. “Moja mati inzistirala je da imam posebnu kecelju i frizuru, pa sam prvi dan škole dočekala s pletenicama. To je bilo pravo ludilo, izgledalo je kao da idem na svečanost. Sjećam se i sad da je kecelja bila savršena, posebna jer ništa obično nije dolazilo u obzir, barem kad sam ja u pitanju. Sve je to za nas tada imalo ogromnu važnost, jednako kao kad bi se netko danas dotjerao za šetnju Stradunom.”

Naša kolegica Dora Lozica prisjetila se prvog dana škole na otoku. Svoj je prvi dan škole doživjela u teškim okolnostima – usred rata. “Moj prvi dan škole bio je 1992., iako su okolnosti bile strašne, ja sam bila presretna torbom koju su mi roditelji kupili u Splitu. Sjećam se i svoje učiteljice – bila je sređena, imala lijepu haljinu, čak se osjetio i parfem. Taj osjećaj sigurnosti i posebnosti pamtim i danas.”

Od lopti i pletenica, preko kecelja “koje moraju biti posebne”, pa sve do ratnih školskih torbi – sjećanja su različita, ali ono što ih spaja je isti osjećaj: prvi dan škole uvijek je nešto što se duboko ureže i nikad ne zaboravlja.