Ni štap, ni kraj – najnovija izložba najvećeg hrvatskog, živućeg slikara i to malo prije 80. rođendana

„I dalje ću slikati, poć’ ću na ribanje i u polje dokle god mogu korespondirati s prirodom, a onda će doć’ i štap, ali i kraj. To je u redu, samo da sve bude mirno“, priznao mi je Stipe Nobilo, najveći živući hrvatski kolorist još 2021. godine prilikom jednog od naših intervjua. Četiri godine kasnije, malo više od mjesec dana do njegovog 80. rođendana, Nobilo je otvorio još jednu autorsku izložbu, u Maloj dvorani Centra za kulturu u Korčuli koja je zaista bila premala za sve okupljene. Ni štap, ni kraj nisu na vidiku, ali zato je kist i dalje u fokusu.

Izložba iz ciklusa „Arhipelag“ otvorena je nedavno, u svečanoj atmosferi koja se miješala s mirisima parfema, morske soli i lanenih košulja na kojima se još osjetio vonj vrelog „sumpraša“. Da nisam u daljini, u dnu prenatrpane dvorane, gledala u „posljednjeg virtuoza dalmatinskog pejzaža“, kako su ga svojedobno nazvali akademici Luko Paljetak i Tonko Maroević, da sam zatvorila oči i lokaciju pogađala samo po mirisima, rekla bih da je neki vjerski blagdan i da će uskoro uslijediti procesija.

Toliko su svečano otočani, ali i brojni drugi okupljeni tog četvrtka u dvorani, doživjeli Nobilovu izložbu, a dugo je nije postavio baš u Korčuli. Toplina kojom se obratio ljudima zapravo je u potpunosti oprečna s govorom njegovog tijela, nonšalantnim držanjem i smirenim tonom bez posebnog uzbuđenja, kao da je svejedno jeste li ga sreli u njegovom atelijeru, u obiteljskoj kući na Veloj Glavici u rodnoj Lumbardi ili tu, u središtu Korčule, u društvu gradonačelnika, ravnateljice, likovnih kritičara i drugih važnih i cijenjenih ljudi.

I zaista, recentnu Nobilovu izložbu otvorio je gradonačelnik Korčule Frano Jeričević, a pred brojnom publikom govorili su i ravnateljica Centra Lana Filippi Brkić, urednica kataloga izložbe te likovni kritičar Milan Bešlić, autor predgovora. Govorili su pažljivo, kićeno, birali su riječi kako su i trebali. Detalje s izložbe prenijeli su drugi mediji, profesionalno, sažeto, pitko. Međutim, nitko nije napisao ono što sam ja tražila, odnosno, možda je bolje reći, ono što ja pronalazim u Nobilovim slikama već godinama, ono što privlači, što miriše i vonja, ono što ti daje osjećaj da si baš ti posebna jer si tu i gledaš remek-djela hrvatskog i europskog slikarstva uživo.

Opterećena obavezama s kroničnim manjkom vremena i sna, zamislila sam da netko drugi bude kroničar najnovije Nobilove izložbe, ali kako niti jedan tekst nije utažio moju žeđ za pravim, punokrvnim tekstom, jer takve su, u konačnici i Nobilove slike, odlučila sam kako ću to ipak napraviti sama. S malim zakašnjenjem, ali uvijek baš kad treba, poput onog jednog slavnog čarobnjaka iz jedne slavne knjige.

Što je tako posebno u Nobilovim slikama?

Uvijek jedva čekam da mi netko postavi to pitanje budući da ponekad, ne prečesto, čujem kako su „sve iste“ i kako su njegovi „raniji radovi bolji“ ili su to „prave slike“, a ove nisu. Budu to opaske meni dragih ljudi, najčešće onih koji nikad nisu ni vidjeli Nobilove najranije radove, koje doživim kao osobnu uvredu i pljusku pa se kontroliram da odgovorim sadržajno i smisleno, bez puno poezije. Ali, kako govoriti i pisati o Nobilovim slikama bez poezije?

Na Nobilovim je slikama, kako je to jednostavno i zauvijek formulirao Paljetak, uvijek ljeto. Poznata je to rečenica s razlogom, međutim, o kakvom ljetu pričamo? Pričamo li o ljetu koje nas otočane i sve Dalmatince i Mediterance, proždire, probavlja i ispljune nakon dugih mjeseci turističkog zlostavljanja? Pričamo li o ljetu kad o škojima govorimo u kontekstu Top 5 stvari koje morate posjetiti u Korčuli ili o ljetu kad selimo iz svog doma kako bi nekome priuštili divan odmor, a sebi osigurali crnu zimu?

Nobilove slike uhvatile su, sakrile i ljubomorno sačuvale ljeto i Mediteran kakav pamtimo i priželjkujemo, Ježevicu punu boja, okusa i mirisa, „Arhipelag“ osunčan i nakićen dok vrije ispod vruće, kolovoške peke. Na njegovim slikama nema nevere, nema vjetra ni kiše, more je mirno, duboko, “meje” su blago načičkane, a savršeno uravnoteženu kompoziciju izaziva i na pokret potiče kontrast boja. Gotovo je nevjerojatno koliko je forme, koja mu, ovako rekla bih laički, nije omiljena, Nobilo uspio prikazati kroz svoj jedinstveni stil individualnog ekspresionizma čime je, složit ćete se, zavijek obilježio hrvatsko slikarstvo.

Da Korčula još uvijek nema galerijski prostor kakav zaslužuje, pokazala je i Nobilova izložba. Mala dvorana Centra za kulturu, sa svojim generičkim zidovima i hladnim podovima, vapi za autorskim potpisom, za imidžom, za porukom i poantom. U tom smislu, Nobilov najnoviji ciklus dao joj je baš sve što joj je trebalo (osim kvadrature)! Njegovi jaki koloriti, ekspanzija i eksplozija boja dali su prostoru kontekst čistoće i svježeg zraka koji su prije dominantnih formata djelovali frigidno. Asketska i rustikalna jednostavnost obližnje, lumbarajske galerije 3Volta ograničile su broj Nobilovih slika na način da bi jedna više zagušila prostor. U Korčuli – skroz drugačija priča, njegovi koloriti dali su Maloj dvorani ideju da negdje tamo skriveno postoji ta osvježavajuća čistina prostora i kisika, uhvaćena i zarobljena u impotentnosti zidova i podova.

Vraćajući se u prošlost, što mi se bez iznimke događa na Nobilovim izložbama i to na različite opće i subjektivne načine, zanimljivo je početke slavnog slikara, makar u glavi, staviti u kontekst ondašnjeg vremena. Još kao mladić, u Zagrebu je iznenadio publiku i kritiku punokrvnim pejzažnim slikarstvom i to u doba dominacije apstrakcije. Prvu izložbu imao je 1974. u Korčuli, u hotelu Marko Polo, a već 1976. uslijedila je prva velika u Galeriji Zagreb, na kojoj je bio cijeli tadašnji kulturni Zagreb. Bio je to trenutačan i neočekivan uspjeh mladog slikara, jer dok je Galerija Forum i galerijska scena tada nudila obilje apstrakcije, Nobilo je uspio donijeti nešto „novo, punokrvno, gotovo živo“, kako sam kaže, i od tada je ostao vjeran vlastitom putu. Ostati vjeran vlastitom putu punih pet desetljeća, postati pejsažni slikar ili slikar pejsažne scenografije kako sam voli istaknuti, nakon 20 godina Zagreba vratiti se na mali, južnodalmatinski otok i uporno živjeti, raditi i rasti isključivo od slikarstva, imati obitelj i korespondirati s prirodom te s gotovo 80 godina i dalje aktivno stvarati je, priznat ćete, nevjerojatan uspjeh prvenstveno životni, a potom i umjetnički. Nobilo je uspio kao čovjek i kao slikar, to je, po meni, poruka i poanta „Arhipelaga“ i to bez pretenciozne želje da nas, publiku, natjera promisliti jesmo li uspjeli isto.

Možda je baš to ono što je natjeralo Nobila da se pred kraj svog raskošnog stvaralaštva pozabavi velikim formatima. Velike formate sve češće susrećem na njegovim izložbama, apsolutno fascinirana dimenzijama i načinom ekspresije koja ni po čemu nije drugačija kao na onim manjim, osim što nedvojbeno monumentalno vlada prostorom. Kao da želi poručiti – vladam prostorom, vladam sudbinom, vladam svojim umijećem danim od Boga, veliki formati činu me bližim Bogu. Ili, prevedeno na jezik 21. stoljeća i digitalne revolucije, Nobilo je prešao igricu, sve levele i došao bliže. Čemu bliže? Onome što on smatra da je trebao doći, a neka svatko od vas nađe svoj pojam.

I dok su se ljudi lijepili jedni za druge, stisnuti i namirisani, sređeni i ušminkani pokazujući i tako poštovanje prema najvećem, hrvatskom, živućem slikaru, dok su brojni (uključujući i mene) čekali u redu ne bi li Nobilu stisli ruku, uputili mu neku riječ hvale ili se slikali s njim, neobično je da u njegovom opusu, i to kakvom opusu, gotovo i nema ljudi. Figurativne slike, poput one moreške koju je 70-ih kupio vaterpolist Ozren Bonačić, ili dvije slika orkestra i zbora koje se nalaze u Zagrebu i Lumbardi – danas su rariteti u punom smislu riječi. Poseban primjer je vitraj u župnoj crkvi Sv. Josipa u Veloj Luci, koji je oslikao na zamolbu Ive Sanadera. Iako su ti radovi drugačiji od njegova prepoznatljivog pejzaža, uvijek su izvedeni u njegovom kolorizmu i harmoniji, njegov prepoznatljivi stil ne ostaje sakriven, iako se možda to trudi, a Nobilov potpis kriči iz moreškanata koji se, doslovno, pomiču dok ih gledate u jednom od kolapa.

Čovjek koji nikad nije slikao ljude, okružen je rijekom ljudi, slikar koji se nikad nije priklanjao trendovima – danas je u modi više nego ikad prije! Jednostavna (naizgled!) inspiracija koju ne pronalazi na Pinterestu, već pogledom iz svoga kaštila na Veloj Glavici te potom sati i sati slikanja u utočištu svog atelijera, miran obiteljski život, unuci, vinogradi, maslinici i more – sav taj jednostavni sklad ostaje nekom tajnom i religioznom smirenošću, zapisan u Nobilovim slikama. I baš zato su mladi i stari potpuno zaluđeni njegovim radom u doba kad su „fašistički urbanizam“, kako ga naziva i „liberalni kapitalizam bez emocije“ na koji godinama upozorava – zarobili društvo u cijelosti.

I zato Nobilovo vječno ljeto, stari Mediteran, zaboravljeni, imaginarni katastri i izmišljeni raj njegovih kolorita – oplemene svaki prostor, svaki zid, svaki životni trenutak. Izložba ima i prodajni karakter, bit će otvorena do 30. kolovoza, a moje su impresije s tim završene. Zapravo nisu, ali nije sve za javnost.

Foto: Andro Tasovac, Dora Lozica (starije fotografije)