BUDIMO LJUDI Tragedija žene koja je tri puta obilazila napušteno dijete. Mogu li opet biti zajedno?

Filipinka koja se u nedjelju na Korčuli sama porodila te potom dijete ostavila u košari, postaje simbol tihe, nevidljive stvarnosti sezonskih radnica koje dolaze iz trećih zemalja raditi za hrvatski turizam ostavljajući svoje obitelji i identitet nadajući se boljoj budućnosti. 

Neslužbeno smo doznali da državljanka Filipina već dvije godine legalno boravi i radi na Korčuli, rodila je u nedjelu na slobodan dan, a nakon što je dijete napustila, tri se puta vraćala na to mjesto provjeravajući kako je tek rođeni dječak. 

Zvuči kao filmski scenarij, no događaj je potvrdio i ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije Luka Lulić, koji ističe da su timovi hitne pomoći Ispostave Korčula te večeri intervenirali i zbog novorođenčeta i zbog žene. Dijete je helikopterom prevezeno u KBC Split gdje se još uvijek nalazi i navodno je u zdravstveno vrlo dobrom stanju dok je nesretna majka prevezena na Odjel za psihijatriju OB Dubrovnik. 

Svaka je tužna sudbina teška na svoj način, no priznat ćete da su neke teže od drugih. Situacija u kojoj gotovo nitko u Korčuli i Lumbardi ne zna točno o kome se radi, koliko godina žena ima, kako joj je ime niti kako izgleda, potvrđuje razočaravajuću činjenicu koliko su ljudi iz trećih zemalja u Hrvatskoj marginalizirani, odnosno – nevidljivi. Oni su poput neke mrlje u vidokrugu, često ćete čuti kako su nam „svi isti“ i kako je nama, nadmenim, bijelim Europljanima „teško ih razlikovati“. To su ljudi bez imena, bez lica, bez sudbina, bez želja… Filipinci, Nepalci (…) koji su došli šutjeti i raditi. 

Jedan mali, zdravi dječak, rođen navodno s Apgarom 10/10 i ostavljen u košari, dovoljan je da naglo, preko noći, svi ti ljudi dobiju lice i naličje. Znate kako se kaže, tužno, ali istinito. 

Filipinka o kojoj pričamo u Korčuli radi i u Lumbardi živi već dvije godine. Vodi jedan uslužni objekt, odgovorna je, radišna, skromna, tiha i povučena – sve ono što se od jedne Filipinke očekuje. Doma, u dalekoj azijskoj zemlji, ima supruga i dijete, a Korčulani nam kažu da je suprug jedno vrijeme boravio s njom u Hrvatskoj. 

Nije to ništa neuobičajeno na Filipinima, djecu odgajaju babe i dide, dok roditelji rade u inozemstvu i šalju novac kući. Takva kulturno ukorijenjena praksa u Europi se često susreće s neodobravanjem iako nije jasno zašto, budući da je cijeli novi svijet izgrađen na trudima gastarbajtera. Neodobravanje je jedna stvar, najčešće društveno uvjetovana, a nerazumijevanje sasvim neka druga. Ono što ne razumijemo jest činjenica da radnici iz trećih zemalja ne žele gotovo nikad doma, a često dolaze bez partnera i supružnika.

„Radnicima nudimo povratak doma nakon dvije godine pa i ranije, ali to ne žele. Kažu da žele ostati tri godine minimalno jer im se ne isplati otići kući ranije. Na jedvite jade odu na dva mjeseca pa se opet vrate“, ispričao nam je jedan poslodavac koji želi ostati anoniman. 

Ovaj slučaj otvara i ozbiljnije pitanje položaja stranih radnika u hrvatskom turizmu – osobito žena. Dolaze same, bez partnera, često ne govore hrvatski jezik, nemaju pristup zdravstvenim uslugama osim hitnih, a seksualnost im se ne priznaje ni kao potreba, ni kao stvarnost. Rade u tišini, žive na rubu zajednice, a kad se dogodi nešto nepredviđeno, društvo ih gleda s čuđenjem i nerazumijevanjem.

To je, ukratko, presjek ove tužne priče za koju otočani vjeruju da može imati sretan kraj. A razlog toj nadi je majčin povratak i to tri puta na mjesto gdje je ostavila sina kako bi provjerila je li dobro. Budući da je na Filipinima čeka muž, vjerojatno se boji njegove reakcije, reakcije okoline, možda se boji da ne ostane bez posla ili nešto još gore. Sav taj jad natjerao je dobije trudove baš na slobodnu nedjelju kad je bila sama u kući i, što je zaista nevjerojatno i vrijedno svakog divljenja i žaljenja, da se porodi sama. Ali sav taj jad i nevolja nisu je natjerali da dijete baci u kontejner. Dječaka je pažljivo spakirala u košaru, pretpostavljamo da je čekala kad će ga netko pronaći, vraćala se vidjeli je li živ. Tri puta. 

Kako je trenutačno psihičko stanje majke, tko je pronašao dijete, ima li nade da se majka i dijete ponovno spoje što je, kako neslužbeno doznajemo, njena želja – za sad ne znamo jer su nam informacije uskraćene. Radi se o temi koja je od izrazitog interesa javnosti i koja ima potencijal da temeljito uzdrma društvo, no još uvijek nismo dobili službenu informaciju što se točno dogodilo i što će se dalje događati? 

O identitetu oca djeteta se ne govori mnogo, osim što izvori tvrde da je riječ o Filipincu, ali ne o suprugu. Emotivno kompleksna i pravno osjetljiva situacija sad je u rukama socijalnih službi i policije, no od PU dubrovačko-neretvanske još nismo dobili odgovor provode li kaznenu istragu ili se provode obavezne mjere utvrđivanja okolnosti i zaštite djeteta.

Foto ilustracija