I prema Dubrovačkom statutu iz 1272. rušila se bespravna gradnja ma kako moćan vlasnik bio

U prisutnosti nositelja vlasti i uz odobravanje puka okupljenog na glas zvona, Dubrovački statut proglašen je i stupio na snagu na današnji dan prije 753 godine, 29. svibnja 1272. Kroz čitavih pet stoljeća (do pada Republike 1808.) ostao je temelj pravnog poretka te postao snažan simbol dubrovačkog kolektivnog identiteta i državnosti.

Uz konkretna rješenja za potrebe lokalne zajednice, u njega je ugrađena trojaka tradicija: urbana kultura mediteranskih gradova, načela razborite uprave formulirana u političkoj misli i praksi 13. stoljeća i, ponajprije, moćna europska pravna baština, koja je u srednjem vijeku izrasla na podlozi rimskog i kanonskog prava.

Tekst Statuta pisan je na latinskom jeziku i tek u novije vrijeme doživio je svoje prijevode na hrvatski i engleski. Svojim odredbama o funkcioniranju uprave i sudskim postupcima, o obitelji i nasljeđivanju, o zločinima i kaznama, o izazovima pomorstva i urbanom životu, dubrovački statut idealan vodič u rana stoljeća dubrovačke i europske pravne kulture i živopisan izvor o svakodnevici jednog srednjovjekovnog sredozemnog grada.

Zanimljivo je što se u njegovom samom nastanku, u 13. stoljeću, formiralo puno toga što i danas određuje Grad. Izgled Grada je već tada isplaniran i tadašnje odluke su vidljive i danas. Ulica od Puča bila je ‘via comunis’ po kojoj su se ravnale ostale ulice. Statut je jasno određivao granice između javnih i privatnih površina, u javne se nije smjelo ulaziti građevinama, a već tada je postojalo i nešto slično onome što je danas građevinska dozvola – za gradnju uz javnu ulicu trebalo je tražiti dopuštenje kneza, a građevine koje to nisu imale bi se rušile, bez obzira koliko moćan bio njihov vlasnik. Određeno je bilo kako prozori ne smiju izravno gledati u tuđi, kako bi se štitila privatnost ljudi koji žive u svojim domovima, a ako bi se to i dogodilo, morali bi se pomicati.