KRIZMA I PRIČEST Je li to mala svadba gdje je važno što se jede i pije i u kojem restoranu, a ono duhovno – tko pita

„U kojem restoranu će biti proslava? Što će se služiti za ručak? Koliko će biti gostiju? Što će krizmanici i prvopričesnici odjenuti?“ – to su pitanja koja se sve češće postavljaju pri organizaciji sakramenata krizme i prve pričesti. Gotovo neizostavno, uzvanici dolaze s darovima, najčešće novčanim, a neslužbeno se šuška da iznosi darova često konkuriraju onima na svadbama.

Zato se sve češće nameće pitanje: jesu li krizma i pričest postale nova mala svadba?

Teolog Šime Zupčić upozorava kako je očigledno da smo, u duhovnom smislu, pomalo izgubili kompas. „Pobrkali smo lončiće“, kaže Zupčić i ističe da ono što bi trebalo biti primarno – sakrament i duhovna dimenzija – sve češće pada u drugi plan. Umjesto da se fokus stavlja na važnost sakramenta potvrde ili prve svete pričesti, središte pažnje često postaje ručak, restoran, dekoracije i broj uzvanika.

„Duhovni smisao postaje tek formalnost koju treba ‘odraditi’, da bi se nakon toga pristupilo onom ‘pravom’ dijelu – proslavi“, ističe Zupčić.

Čini mi se da je sve nekako otišlo predaleko. Krizma, koja bi trebala biti duhovni vrhunac mladog vjernika, sve više poprima obrise – mini svadbe. Naravno, slavlje kao takvo nije sporno. Lijepo je obilježiti važne trenutke. Problem nastaje kada ono što bi trebalo biti sekundarno – svečani ručak, meni, restoran – postane primarno, a samo srce sakramenta padne u drugi plan.

I nije to slučaj samo s krizmom. Slične pojave vidimo i kod vjenčanja. Iz perspektive kršćanske vjere, središte vjenčanja je sakrament ženidbe u Crkvi. Ipak, sve češće se čini kao da je važnije što će se poslužiti na večeri i kako izgleda dvorana. A još apsurdnije zvuči kad spomenemo – sprovode. Zvuči možda neugodno, ali često vidimo ljude koji dođu dati sućut prije samog obreda i – odu. Kao da je obred, koji nosi duhovnu i simboličku težinu, postao sporedna stvar.

Isto se događa i s krizmom. Sakrament potvrde, koji bi trebao biti korak zrelosti u vjeri, sve češće završava pitanjem: “Gdje je ručak?” ili “Što je na meniju?” Ručak sam po sebi nije sporan, naravno. Lijepo je okupiti obitelj i prijatelje. No kada to preraste u događaj nalik svadbi, s desecima uzvanika, poklonima i glamuroznim restoranima, nešto je očito – pobrkali smo lončiće.

Pokušavam to reći na nenametljiv način, bez osuđivanja. Svaka obitelj zna što je za njih “najuži krug”. No ono što smatram ključnim jest da središte krizme ostane u Crkvi. Da budu prisutni oni koji su zaista bliski – obitelj, prijatelji, zajednica. Da to ne bude svečani razlaz s Crkvom, kako se to često zna duhovito reći među svećenicima. Jedan kolega mi je tako rekao: “Imao sam problema s miševima u Crkvi. Krizmao sam ih – i više ih nema.

I smiješno i tužno – jer krizma ne bi smjela biti kraj, nego potvrda vjere, svjesna odluka da pripadamo toj zajednici. Vratimo fokus na ono što je bitno. Ručak ćemo lako dogovoriti. Ali sakrament – on je vječan.