OŽENJENIMA ULAZ ZABRANJEN Stoljetna tradicija čuvanja Kristova groba u Bagalovićima: Ponos, zajedništvo i vjera

U mnogim hrvatskim župama Veliki tjedan donosi sa sobom duboko ukorijenjene običaje, ali u župi Gospe Karmelske u Bagalovićima, smještenoj u općini Kula Norinska, tradicija čuvanja Kristova groba ima poseban značaj. Ovdje je običaj čuvanja groba, odnosno služenja kao “žudija”, prisutan više od stotinu godina, a prenosi se s koljena na koljeno.

Žudije simboliziraju rimsku stražu koju je, prema predaji, Poncije Pilat dao Židovima na raspolaganje kako bi čuvali Kristov grob. Danas ta straža, obučena u replike rimskih uniformi, bdi uz Kristov grob od Velikog četvrtka do Uskrsa, sve do simboličnog “pada” u trenutku Kristova uskrsnuća, točno na ponoćnoj misi. Svoje iskustvo kao žudija podijelio je Ivan Gnječ, koji već deset godina sudjeluje u čuvanju ove tradicije.

U Bagalovićima je čuvanje groba čast rezervirana isključivo za neoženjene muškarce, a pravila su stroga i nepopustljiva.

“Pravilo je da stupaju neoženjeni muškarci, dakle momci. Prije se moglo pristupiti nakon odslužene vojske, ali obzirom da danas nema obaveznog vojnog roka, to je za vrijeme srednje škole. Pristupa se na poziv zapovjednika, a u novije vrijeme na preporuku nekoga tko je već u žudijama. Jasno je ako se razvedeš nema šanse da možeš opet stupat, ako se oženiš, nikako, ma i da nas nema. U drugim župama to nije pravilo, a u nas je to strogo pravilo od kad postoji. Primjerice, ako te godine ima četvero, te godine će nas biti samo četvero, nećemo zvati nikoga tko je oženjen. Jednostavno to je pravilo.“

Pripreme za Veliki tjedan počinju ranije. Zapovjednik saziva sastanak, pregledava opremu i uniforme, planira izmjene straža i organizira probe za nove članove. Svaki detalj mora biti besprijekoran.

“Bitno je da ti je i uniforma savršena i uvijek imaš starije koji se brinu o svemu, a zapovjednik je alfa i omega. Prije Velikog tjedna, zapovjednik sazove sastanak, okupi svoje vojnike, sastanemo se i vidimo tko sve može, tko ne može, koliko nas je, i ove logističke stvari provjeriti uniforme, ako treba zakrpiti, zašit, popraviti kacigu, koplje i proba se koreografija radi novih koji su došli, a to su izmjene straže”, pojasnio je Gnječ.

 

Na Veliki četvrtak, žudije svečano ulaze u crkvu i zauzimaju položaje uz grob. Straže se izmjenjuju u formacijama, s preciznošću i ozbiljnošću prave vojske.

“Podijeljeni smo po stražama, ovisno koliko nas ima, a straža se sastoji od četiri vojnika, slične visine i građe. Zapovjednik uvodi u crkvu vojsku, da zamijene ove što čuvaju grob. Dakle kad zapovjednik odluči, on mijenja stražu koja se u nas postrojava ispred groba. Imamo formacije i one se sijeku na ulasku i izlasku, i kod nas se ulazi stupajući, kao prava vojska. “

Jedini trenuci kada žudije skidaju kacigu i ostavljaju koplje vani je tijekom ljubljenja križa na Veliki petak, te za vrijeme pričesti. Ostatak vremena, kaciga je na glavi, a koplje uz tijelo.

Za mnoge je ovo više od tradicije – to je dio obiteljskog nasljeđa. Gotovo svaka muška osoba iz župe ima barem jednog pretka koji je bio žudija.

“Brat mi je u žudijama, drugi je bio dok se nije oženio, ćaća, did, pradid, i svi moji muški preci su bili u žudijama, svi do jedan iz ove župe. Mom prijatelju isto, generacijski, a sad smo i nas dvojica“, kaže Gnječ.

Kulminacija svega je Uskrsni ponedjeljak, kada se održava smotra žudija – okupljanje svih župa koje njeguju ovu tradiciju.

“Svake godine na drugoj lokaciji, gdje se okupe sve žudije s različitim uniformama i koreografijama. Na ovakvim skupovima upoznaš mnogo ljudi, neke već i poznaješ, jer ste svi iz istog kraja.”

Ovaj period Velikog tjedna, Gnječ ističe, je među najposebnijim u cijeloj godini, pogotovo jer je riječ o zajedničkom održavanju tradicije koju su njihovi stari baštinili, a koliko je važan govori i činjenica kako neki dolaze i iz Zagreba, samo na tih nekoliko dana.

“Znaš sve te momke jer smo iz istog mjesta, ali svi smo raštrkani, a ta tri dana se svi skupimo i većinu dana smo zajedno, jer preko dana rješavaš logistička pitanja, a popodne do kasno navečer se družiš. Mijenjaju se smjene, uzimaju slobodni dani, neki dolaze iz Zagreba i vraćaju se kad se sve završi. Osim što čuvaš tradiciju svojih predaka, družiš se s ljudima, gdje njeguješ jedno zajedništvo, pogotovo za Blagdane.”

U vremenu kad se mnoge tradicije gase ili zaboravljaju, ova u Bagalovićima ne samo da opstaje – ona cvjeta. Njeguju je s ljubavlju, s ponosom i s vjerom – i to ju čini toliko posebnom.

“Ova tradicija mi je toliko draga, da će mi biti žao vratiti uniformu, zapravo rekao sam da se neću nikad ženit, samo da mogu stupat vječno“, zaključio je kroz smijeh Ivan Gnječ.

Antonio Težak

foto: Župa Gospe Karmelske – Bagalović – Facebook / Ivan Gnječ