Čitali smo na licima navijača u 98 minuti: Napokon, ovo je godina za promjene!

Hajduk je dobio samopouzdanje i vjeru u sebe, dobio je vjetar u leđa, odnosno „nogu u guzicu“ kako se fino kaže po’ dalmatinski. Najavili su utrku za titulu od koje ove godine neće odustati bez obzira na “false navijače, site novinare i probuđenu maksimirsku zvijer”

Iza nas je 29. kolo Supersport Hrvatske nogometne lige, uzbudljivije i neizvjesnije nego ikad do sad. Otkad je Mamić 2018. pobjegao u Međugorje, a VAR na proljeće 2020. godine stigao i na hrvatske nogometne pašnjake, liga je postala neizvjesna jer su i drugi klubovi, osim onog režimskog, dobili svoju priliku. I dok smo proteklih godina već u prvom dijelu polusezone znali koji će klub ispasti u niži rang, a koji će klub osvojiti prvenstvo s velikom bodovnom razlikom, dok su klubovi sredine ljestvice „skidali gaće“ nakon što ih se lijepo zamoli, u 30. kolu koje je pred nama svi se za nešto bore, za titulu, za Europu ili za ostanak. 

Daleko je to od savršenog, VAR crte vuku predškolci koji se grafomotorički pripremaju za prvi razred, Sudačka komisija HNS-a zvuči kao nastavak Alice u zemlji čudesa, a mediji… Dosta je reći kako su novinari krajem ožujka pozvani na večeru i druženje s trenerom Dinama Cannavarom kako bi im objasnio da se „maksimirska zvijer“ probudila i kako se fina dinamika nogometne lige u Hrvata neće narušavati nekakvom Rijekom, Belupom ili, ne daj Bože, Hajdukom. Uspavanu zvijer je trenutačno najboljim nogometom u ligi nokautirala Istra, a presudili su i osvajaču Zlatne lopte koji je sad već bivši. Nisu mu pomogli ni novinari, siti i veseli nakon neformalnog druženja, no neslužbeno doznajemo kako još uvijek vjeruju u pomoć Bijelog Zeca i Ludog Klobučara. Jer, što ako uspijemo? 

I onda dolazimo do teme Hajduka, te vječne rak rane hrvatskog nogometa čija se logika postojanja teško može objasniti nekome tko navija za bilo koji režimski klub. Hajduk je kroz povijest imao nekoliko prilika biti režimski klub, ali te je prilike baš svaki put, bez iznimke, uprskao. I dok klub bilježi najsuše razdoblje što se tiče rezultata i titula, istodobno ima najviše članova u 114 godina dugoj povijesti i prosjek od dvadesetak tisuća navijača po utakmici. 

Pitaju se krotitelji uspavane zvijeri kako? To je neka druga tema o kojoj već ptice na grani sve znaju, a temelji se na emociji i ljubavi. Ono što se navijači režimskih klubova ne pitaju jest što ta silna rijeka navijača donosi jednom klubu? Radi li se samo o vjetru u leđima i bezuvjetnoj podršci ili se ipak radi o masi koju je lako okrenuti protiv vlastitog kluba kad već sve druge metode nisu Hajduka stavile tamo gdje mu je mjesto, a za mnoge to nije vrh tablice. 

Poljud, Cvjetnica, Hajduk protiv Lokomotive, sedam kola do kraja prvenstva. Svaka utakmica je finale, istaknuo je baš svaki trener deset klubova Supersport HNL-a, u svakom kolu prosipaju se bodovi, svaka je utakmica neizvjesna i, kao što vidimo, svatko pobjeđuje svakoga i gubi od svakoga. Kišica lagano sipi, puše jugo, no Poljud je i dalje krcat. Oko 25 tisuća ljudi došlo je iz svih dijelova lijepe naše i šire podržati Hajduka u borbi za titulu. Brač, Vis, Šolta, Korčula, Dubrovnik, Dolina Neretve, Hercegovina, Zadar, Šibenik, Zagreb, vidjeli smo austrijskih i njemačkih tablica, sreli smo Slavonce i Slovence i naravno Splićane, rasporedili su se duž poljudskih tribina sa šalom u rukama i pjesmom na usnama. Kako uvjeriti sve te silne navijače da njihov klub nije dovoljno dobar ni kad je najbolji?  

Kad je Lokomotiva prije nekoliko kola igrala protiv Dinama njihov trener, legendarni Čabraja, izjavio je službeno pred kamerama da se njegovi igrači nisu pojavili na utakmici. To je bilo metaforički i odnosilo se na njihovu lošu igru, a bez metafore i doslovno na utakmici se nije pojavio njihov najbolji igrač i drugi strijelac lige Robert Mudražija koji je upravo potpisao za Dinamo od sljedeće sezone pa je bolovao od fantomske ozljede. 

Ništa to posebno nije uznemirilo novinare kao ni činjenica da je Čabraja, najdugovječniji trener nekog kluba u HNL-u, nakon te utakmice dao ostavku. O razlozima nije govorio otvoreno, ostavljeni su na prosudbu navijačima. Ista ta Lokomotiva stigla je u nedjelju na Poljud. Donedavno ozlijeđeni Mudražija najavljivao je kako želi biti bolji od Livaje, a igrači Lokomotive, kao i igrači svih drugih klubova u SHNL-u, protiv Hajduka igraju najbolje životne partije gonjeni animozitetom, da iskoristim eufemizam. 

Ništa drugo Bijeli ne očekuju niti ne žele, čar nogometa je rivalstvo, natjecanje i animozitet, da opet iskoristim eufemizam. Hajduk je utakmicu otvorio odlučno i već je u prvih pola sata trebao voditi najmanje s dva gola prednosti. I dok se Hajdukova selekcija mučila zabiti zicere, igrači Lokomotive nisu se na Poljudu pojavili, ali ne zato što su tako odabrali kao nekad prije, već nisu mogli prići protivničkom šesnaestercu. Međutim, nogomet je zanimljiv koliko je nepredvidljiv, niz spojenih pogrešaka Hajdukove obrane dovode do slobodnjaka kojeg će SHNL dugo pamtiti. Bivši igrač Dinama Fran Karačić akumulirao je netrpeljivost prema splitskom klubu izvedbom prekrasnog udarca u gornje, desne rašlje u stilu Declana Ricea. Lučić je bio nemoćan, a Poljud je utihnuo. 

I što inače radi Hajduk kad po svemu treba voditi nekoliko golova prednosti, a gubi 0-1 u važnoj utakmici utrke za titulu? Raspadne se do kraja. Dvadesetak minuta nastavka susreta u fokus stavlja nestabilnost Hajdukovog golmana Ivana Lučića i njegove izlete u nepoznato. I prije sklon takvim nastupima, Lučić je, čini mi se, posljednju pomast za ovaj dio sezone dobio u trenutku kad se njegovo lice upoznalo s Galešićevom kopačkom na Maksimiru. Nepotrebni crveni karton, igrač manje, debi 20-godišnjeg Tonija Silića na vratima Hajduka i nemir na poljudskim tribinama, evocirali su prošlogodišnje uspomene kad je Mikanović dobio crveni, Lokomotiva preko Mudražije zabila za 0-1 na Poljudu, a Hajduk se oprostio sa snovima o tituli. Uslijedio je potpuni raspad kluba, povreda Livaje, nervoza Perišića, odlazak Jakobušića…

Međutim, jedna je tribina odbila vjerovati u takav ishod. Sjever, srce i duša najvećeg hrvatskog kluba, nastavio je u ritmu navijanja kao da se ništa posebno nije dogodilo, pratio ih je zdušno ovog puta i istok, ali i, nećete vjerovati, igrači na terenu. S deset igrača na terenu Hajduk je izgledao kao da ima igrača više, a Lokomotiva se stisla u šesnaesterac. Rekli bi da je parkirala autobus, ali tramvaj se više uklapa u ovu priču. U igru osporavani Gattuso uvodi Trajkovskog na što je dio navijača čupao kosu s glave. Nastavio je Hajduk napadati, sijevale su šanse, ali lopta nije htjela u gol. 

Kažu mediji da je dio zapadne tribine napustio utakmicu prije kraja. Iz pozicije sjevera taj trenutak nismo posebno uočili. Ponekad neki navijači krenu koji minut ranije, treba uhvatiti zadnji trajekt ili voziti stotine kilometara do kuće, a govorimo o 25 tisuća ljudi. Svatko tko je jednom bio na Poljudu, a nije iz Splita, zna što znači izaći iz grada nakon utakmice. No, recimo da je dio navijača zaista napustilo tribinu prije kraja. Psovali su pritom, sigurna sam, Gattusa i njegov antinogomet, Livaja pizdun se nije vraćao u obranu, a Petković je uostalom bolji igrač od njega jer tako kaže Joško Jeličić, čak je mali Fruk bolji od Livaje! Onaj ćoravi Bilić je grozan, nikad gori, Krovinovića treba potjerat iz kluba, a Rakitić je dobio bolju ponudu i odlazi iz Hajduka. Gdje su juniori koji su igrali finale Lige prvaka, pitali su se ljutito navijači sa zapada dok su izlazili sa stadiona u istom trenutku dok je više od pola tih igrača ili na terenu, ili na klupi, ili u roosteru. Osim toga, Hajduk je pred bankrotom, igrači ne dobivaju plaću iako je dobivaju redovito. Sramota je, kažu, ne pobijediti Lokomotivu na Poljudu. 

Kad imate na stotine tisuća navijača, gotovo 150 tisuća članova i tradicionalno krcat Poljud, jasno je da će dio te mase otpasti na kategoriju „navijača Hajduka od rođenja“ koji niti vole klub, niti razume nogomet. Da vole klub ne bi nikad napustili stadion prije završetka utakmice, osim ako za to nemaju neki opravdani razlog. Da vole svoj klub ne bi nasjeli na medijsku hajku o „ljepoti igre“ koju Hajduk nema, a sedam kola prije kraja je drugi s bodom zaostatka iza Rijeke. Kritike za koje nedvojbeno ima mjesta ne bi tako naprasito i uvrijeđeno izražavali sedam kola prije kraja, pričekali bi rasplet, a klub bi podržali navijanjem.

Da razumiju nogomet, znali bi da nije sramota izgubiti od Lokomotive na Poljudu u utakmici u kojoj si u svemu bio bolji, u ligi u kojoj svatko pobjeđuje svakoga, nekoliko kola prije kraja kad pritisak dostiže maksimum. Da razumiju nogomet, znali bi da je Hajduk u nedjelju crvenim kartonom i golom u  sudačkoj nadoknadi dobio puno više od pobjede, recimo, 2-0 koju je realno zaslužio. Da vole svoj klub i razumiju nogomet ne bi se pravdali ružnim komentarima, već bi doživotno žalili što nisu doživjeli ubačaj Livaje u 98′ lijevom nogom na trepavicu Trajkovskog koji je je loptu napokon pospremio tamo gdje joj cijelo vrijeme bilo mjesto.  Taj gol u zadnjim sekundama utakmice i radost kojom ga je Poljud dočekao najavio je ono što navijačima Hajduka jednostavno ne može prijeći preko usta – ovo je godina za promjene! 

Što je Hajduk dobio s jednim bodom? Krenimo redom, Toni Silić na golu pokazao je da se na njega može računati. Iako je mlad i neiskusan, na gol je stao s neočekivanom dozom samopouzdanja, komunicirao je s obranom, poticao je otvaranje igre prema naprijed, djelovao je sigurno i smireno. Upisao je i prvu obranu u dresu Hajduka, spriječio je vrlo dobar udarac Krivka. Ako je netko sumnjao može li Silić zamijeniti Lučića dok je na hlađenju, sad je siguran da može. 

Dežurni Gattusovi kritičari su na aparatima, je li moguće da je Hajdukov trener pogodio s izmjenama? Ma ne, nije moguće, ako je pogodio, to je onda slučajno, plaču novinari i Hajdukovci od rođenja. Međutim, nije slučajno! Oni koji prate HNL prisjetit će se hat-tricka makedonskog napadača koji je uvalio baš Lokomotivi prošle godine. Ove je sezone dao dva gola, jedan u nedjelju na Poljudu Lokomotivi, a drugi isto Lokomotivi u kolovozu, također na asistenciju svemogućeg Marka Livaje. Znao je Gattuso da Trajkovskom Lokomotiva leži, a potez talijanskog trenera koji će možda odrediti smjer nastavka prvenstva ostao je nezabilježen u medijima. Mislila sam da će ga novinari vinuti u nebesa, ili da će ga makar sramežljivo pohvaliti, no to se ipak nije dogodilo. Hajduk nema igre i Gattuso je prevara, držimo se toga. 

I najvažnija stvar je karakter, pobjednički mentalitet i vjera u sebe, to je ono što Hajduk već godinama nema, a što je pokazao na utakmici protiv Lokomotive. U trenucima kad lopta neće u gol, a Šubarić brani utakmicu života, u trenucima kad imaš igrača manje i kad je na terenu raspad sistema, Hajduk se zbrojio i izvukao bod vrijedan titule! Napadali su, igrali su, promašivali su, borili su se i na kraju izazvali nogometnu kozmičku pravdu u zadnjim sekundama. Tako to rade pobjednici! 

Isto to su napravili Riječni par sati ranije na Rujevici. Rijeka je bez Radeljića ostala u 55′, a Hajduk bez Lučića u 66′. Rijeka, kojoj tepaju da igra prekrasan nogomet i koja, sudeći prema medijima, ima jedina legitimno pravo osvojiti prvenstvo ako baš ne može Dinamo, namučila se s Varaždinom na domaćem terenu. Sedam kola prije kraja svaka je utakmica finale, sjećate se? Utakmicu koju su trebali dobiti gotovo su izgubili, imali su dobro otvaranje, ali Varaždin je također promašio izvrsne šanse. Nakon što su ostali s igračem manje, pokazali su karakter, igrali su, napadali su, vjerovali su u taj gol kojeg je u sudačkoj nadoknadi zabio Menalo. Isto je to napravio i Hajduk, samo što na sreću Riječana, Varaždinci nisu imali pojedinca toliko inspiriranog da zabije slobodnjak karijere. I dok su Riječani slavili povratak na vrh tablice, u zadnjim sekundama Hajduk je poslao jasnu poruku – jeste li uspjeli zabiti gol s igračem manje? OK, možemo to isto napraviti i mi! Slavit će mediji, nogometna javnost i Joško Jeličić hrabrost i pobjednički karakter Rijeke, dok će to isto u kontekstu Hajduka nazvati slučajnosti i srećom. Inzistirat će na par navijača od onih 25 tisuća koji su napustili Poljud nezadovoljni prije kraja, no nigdje nećete pročitati kako Armada nije napunila niti Rujevicu s kapacitetom od osam tisuća navijača u tako važnoj utakmici za titulu, došlo ih je niti pet tisuća. 

Hajduk je dobio samopouzdanje i vjeru u sebe, dobio je vjetar u leđa, odnosno „nogu u guzicu“ kako se fino kaže po’ dalmatinski. Najavili su utrku za titulu od koje ove godine neće odustati bez obzira na false navijače, site novinare i probuđenu maksimirsku zvijer. Nijedan navijač splitskog klub koji zaista voli Hajduk i razumije nogomet ne treba biti nezadovoljan ishodom utakmice u nedjelju. Uostalom, još je sedam kola do kraja i svaka je utakmica finale, a pravo finale, kako sad stvari stoje, igrat će se na Poljudu s Rijekom. Pa neka pobjedi bolji, to zaista već dugo u završnici HNL-a nismo vidjeli. 

Dora Lozica